Thursday, December 30, 2010

KOLIBA NESTVARNOG ŽIVOTA, GENĐUAN NO KI, 幻住庵の記




EKSLUZIVNO PRVI PREVOD NA SRPSKI POZNATOG BAŠOVOG DELA!


Macuo Bašo,
松尾芭蕉

(GENĐUAN NO KI,
幻住庵の記)

KOLIBA NESTVARNOG ŽIVOTA



Preveo: Dimitar Anakiev

Iza Išijame, nalazi se brdo Kukub, ogranak Ivama planine. Naziv Kukub mislim da potiče od imena hrama Kukub davnašnje vlade. Preskočiš li potočić koji teče njegovim podnožjem i nastaviš putem uzbrdo zavivši na okukama tri puta po kakvih dvesta koraka, doći ćeš do hrama boga Hačimana, jedne od inkarnacija svetog Bude. Neke budističke škole gnušaju se ovog boga a ja delim Rjobuovo mišljenje da su budističke molitve u prigušenoj svetlosti i pravljenje mandala od praha, jedino od koristi ovom svetu. Obično tek nekoliko ljudi poseti ovaj tihi i usamljeni hram. A iza hrama nalazi se napuštena koliba sa vratima od rogoze. Malinovo trnje i trska dosežu nastrešicu, krov prokišnjava, kreč sa zidova je opao a lisice i jazavci učiniše kolibu svojom jazbinom. Zovu je Genđuan što znači „Koliba nestvarnog života“. Vlasnik kolibe bio je monah u srodstvu sa ratnikom Sugunamijem Kjokusaiem.

Pre kakvih deset godina ja se takođe oprostih od gradskog života a evo blizu sam pedesete. Ličim sebi na larvu koja je izgubila čauru ili na puža golaća. Lice mi je preplanulo od vrelog sunca Kisakate u Ou, a pete sam omodričio na grubim plažama severnog mora gde su peščani nanosi tako visoki da je teško hodati. A ove godine život mi usmeravaju talasi jezera Biva. Plivajuće jato gnjuraca prikači se na snop ševara računajući da će ih ševar spasiti deruće vodene struje. A i ja se verovatno toga dosetih kad uzeh te popravih slamnati krov na kolibi, zakrpih ogradu i početkom četvrtog meseca, kad odpoče leto, ja se uselih u kolibu verujući da za kratko. Ali, sada, uhvatih se u misli da uopšte ne želim da idem odavde.

Proleće je prošlo a kao da je još tu. Azaleja još cveta, divlje visterije vise sa borova i kukavica zakuka pa zaćuti. Štaviše, čavke me pozdravljaju ali i detlići što kljucaju sve od reda, medjutim ne brinem o njima već jednostavno uživam. Čini mi se načas kao da moj duh luta po prastaroj Kini, nebi li video kraljevinu Vu ili Ču, zamišljam prelepu pokrainu Ćiao, reku Ćiang i jezero Dongting. Iza mojih ledja planine se protežu na jugozapad i najbliže kuće su veoma udaljene. Sa planinskih vrhova piri mirišljavi jugo a hladni, severni vetrovi obilaze jezero. Ovde je planina Hie sa visokim vrhom zvanim Hira, sa padinama na kojima magla obavije borove Karasakija, a takodje i tvrđavu, most i čamac što ribari na jezeru. Čujem glas šumara koji je izgubio put za planinu Kasatori i pesme seljanki što sade pirinač u malim poljima podno brda. Svici lelujaju vazduhom u predvečerje a šljuke grgure svoje melodije—lepih pejzaža sigurno ne nedostaje. Medju njima je i planina Mikami, koja po izgledu podseća na Fuđi, i podseća me na moju staru kuću u Masašinu, dok me planina Tanakami prisiljava da se prisetim svih pesnika povezanih sa njom. Od ostalih planina tu su Griva bambusove trave, Vrh hiljadu koraka i Rub suknje. Tu je i selo Crni plićak sa svojim gustim i mračnim krošnjama i muškarcima koji dok svojim košarama love ribu izgledaju tačno tako kako su opisani u Man' jošu. Uspeh se na uzvisinu iza moje kolibe i tamo namestih platformu izmedju borova a zatim je presvukoh asurom. Nazvah je Majmunova prečaga. Nisam ja od onih čudaka kakav je bio Kinez Ću Čuan, koji je sebi napravio gnezdo visoko u trešnji da bi tamo mogao da pije ili starac Vang koji je sebi sklonište napravio na nekom nepoznatom vrhu. Ja sam običan stanovnik planine, pomalo trom, koji ostavivši tragove svojih stopala na strmim padinama sedi u samotnim brdima, hvatajući i uništavajući vaške.

Ponekad, kad sam dobre volje zahvatim vodu u dolini i kuvam sebi ručak. Prolećne padavine jedino mi olakšavahu samoću ali uz moju malu peć vladaše pristojna harmonija. Pre mene je ovde živeo čovek uzvišenog uma koga nisu interesovale komplikovane konstrukcije.

Jedan poznati monah sa planine Kora u Cukuši, sin još poznatijeg Kaia iz hrama Kamo, bejaša prolazio ovuda na svom putu za Kjoto i ja ga zamolih da mi napiše nešto za uspomenu. On se spremno odazva, zagnjuri svoju četkicu u tuš i napisa tri slova: 幻住庵 (Gen-đu-an). Pošto mi je izručio kaligrafiju sada je čuvam kao uspomenu na zidu kolibe. Planinski dom ili putnički konak—zovi je kako želiš, ali moja koliba sigurno nije mesto gde bi se neko zaista uselio. Šešir od čempresove kore iz Kisa i slamnati kišni šešir iz Košija, jedine su dve stvari koje vise nad mojim uzglavljem. Tokom dana, često se desi da me razveseli neko od prolazika svojom posetom. Stari crkvenjak koji održava hram ili ljudi iz sela dolaze i pričaju mi o divljem vepru koji jede useve u pirinčanom polju, o zečevima koji se sakupljaju oko plitki pasulja i druge seoske priče koje su za mene potpuno nove. I kada sunce počinje da zalazi iza obrisa planina mirno provodim veče sedeći i čekajući mesec, čije će mi senke praviti društvo(1) ili ću upalio svetiljku i svađati se sa svojom senkom o tome šta je dobro a šta loše.

Medjutim, uprkos svemu rečenom, ne mogu reći da pripadam onim potpunim samotarima koji svaki delić sebe moraju sakriti daleko u planinama ili u divljini. Stvar je samo u tome da sam izmučen čestim bolestima i umoran od ljudi počeo da se sklanjam od društva. Stalno preispitujem greške koje napravih zbog svoje neotesanosti tokom proteklih godina života. Nekada sam zavideo onima sa položajem u vladi ili velikim posedom; na drugoj strani razmišljao sam da prekoračim manastirske zidove i posvetim se Budi i učenju svetih očeva. Umesto toga oterah svoje telo na put svrishodan toliko koliko i lutanje vetra i oblaka a osećanja svoja poklonih pticama i cveću. Ni sam ne znam kako uspeh od toga svoj život da načinim, i sad, na kraju, nevešt i bez talenta kakav sam, ceo se predah samo jednoj brizi—poeziji. Bai Juyi, pesnik dinastije Tang, tako tvrdo je radio na poeziji da je skoro uništio pet vitalnih organa, a i Du Fu bejaše mršav i iznuren. Razmislim li duboko o pisanju poezije sebe ne mogu uporediti sa takvim ljudima. Konačno, nije li život svih nas nestvaran? Ah, dosta je tog razmišljanja, odlazim u krevet.

Sred listopadne
šume, uvek je sveža
ta pazanija(2).

(1690)

(1)Aluzija na poznatu pesmu Li Bai-a (Li Po) „Pijem sam sa mesecom“
(2) Pasania—zimzelena biljka

PIJEM SAM SA MESECOM
Li Po ( 701-762 )

Sa vrčem vina medju cvetovima
Pijah sam. Nikog ne beše samnom -
Dok, podižući čašu, ne priupitah mesec
Da, sa mojom senkom, učini nas tri.
Avaj, mesec ne mogaše da pije
A moja senka pratiše me otsutno.
Ipak, moji prijatelji uskoro dodjoše
Da me uveseljavaju dok je proleća -
Zapevah. Mesec me ohrabrivaše.
Zaigrah. Senka se vrckaše zamnom.
Koliko pamtim, bejasmo društvo dobro.
Zatim se napih i pogubismo se svi.
… Dal' prijateljstvo osta zanavek ?
Gledam dugačku stazu Mlečnog puta.

( Prevod: Dimitar Anakiev )

Monday, December 27, 2010

BOŽIĆ U MAUTHAUSENU








Dimitar Anakiev
BOŽIČ U MAUTHAUSENU
haibun


Kada sam 1987 došao na odsluženje vojnog roka u granični odsek Radovljica, u Sloveniji, nisam slutio da će masiv Karavanki, kojim je tekla jugoslovensko-austrijska granica, postati neka vrsta moje nove domovine. O Karavankama nisam znao ništa i jedina moja veza sa ovim krajem bile su Peko cipele koje sam nosio.

A evo sada, na Badnji dan leta gospodnjeg 2010, uspinjem se serpentinama Karavanki prema bivšem graničnom prelazu Ljubelj /Loibelpass, koji je sve do probijanja Loibel tunela bio najstrmiji planinski prelaz u Alpima. Kažem „bivši" granični prelaz jer su i Slovenija i Austrija danas članice EU. Iza mene ostaje Tržič sa svojim zatvorenim industrijama ali sa novootvorenim megamarketima svih provenijenci tako da, razmišljam dok vozim prema belim vrhovima, Tržič postaje dostojan svojeg imena: na slovenačkom Tržič znači „tržište“ ili „sajam“ a nemački naziv ovog grada Neumarktl znači „novo tržište“. Nekada moćna industrija kože, tekstila i drveta, u Tržiču, predvodjena „najvećom fabrikom cipela u Jugoslaviji“-- fabrikom Peko, prestrukturirala se je u doba globalizacije i digitalizacije u partizanske privredne formacije za koje struka koristi izraz „mala privreda“.

Umesto Peka
Novo tržište drže
Špar, Lidl, i Hoffer

Pre nego što se dodje do sela Ljubelj, gde je ulazak u 1566 m dug tunel, putnika namernika zaustavlja putna oznaka „Ljubelj-Mauthausen“. Da, tačno tu, u ovim alpskim vrletima nalazio se nacistićki koncentracioni kamp, ispostava logora Mauthausen pored Linza. Logoraši koji su ovde bili zatvoreni: 1800 političkih zatvorenika iz Francuske, Norveške, Poljske, Sovjetskog saveza, Italije, Grčke, Luksemburga, Belgije, Holandije, Čehoslovačke i Jugoslavije probijali su tokom 1943-1944 Ljubeljski tunel. Pobornik i realizator ideje Ljubeljskog tunela bio je lokalni nacista Friedrich Rainer, koji je sklopio ugovor sa SS-om o dopremanju radne snage, a zatim i sa nemačkim gradjevinskim preduzećima »Universale Hoch“ i „Tiefbau AG«, te prionuo na posao strateškog povezivanja austrijskih pokrajina Koruške i Gornje Krajnske (Kärnten und Oberkrain).

Zaustavljam automobil: na desnoj strani puta pored bivše jugoslovenske karaule Koren, sada pretvorene u gasthaus, nalazi se spomenik žrtvama nacističkog logora a na levoj strani, preko puta, nalazi se logor i ja baš tamo odlazim.

Pred kupatilom
logora Ljubelj-Mauthausen
božična kiša

Od logora je ostala baza, njegov temelj a najbolje su očuvani najbanalniji objekti: kupatila, lanterne, kuhinja i perionica, krojačka i obućarska radionica i pre svega: krematorijum. Za života logora najvažnije stvari više nisu vidljive: baraka komande, oficirska baraka, barake SS trupa i zatvoreničke barake. A male i nevažne stvari traju, banalnost je jedina večna i izvesna stvar. Postavljen na prelepom alpskom proplanku izmedju visokih, strmih stena kojima vladaju divokoze i mufloni logor je bio zamišljen kao mali pakao usred raja, kao da se želelo reći: pakao je srce raja.

Krematorijum logora postavljen je malo izvan logara uz bučnu planinsku vododerinu i sve je zapravo izgledalo jezivo romantično za one koji su mogli da uživaju. U prospektima ovog visokogorskog nacističkog kampa krematorijum je nazvan „primitivnim“ verovatno zato što nije korišćen „ciklon-B“ već prirodno gorovo. Medjutim, autori brošure o logoru mogli su krematorijum slobodno nazvati „romantičnim“ i bili bi bliže istini -- reč je o još jednom genijalnijem izumu arijevskog duha, koji je kremiranje učinio intimnim SS ugodjajem. Jer krematorijum je zapravo bio u stenu ukopan ogroman kamin sa dva sprata horizantalno položenih metalnih rešetki za polaganje trupala na njih. Pod rešetkama se ložilo. Na pet metra od kamina-krematorijuma proticao je penušavi planinski potok, oko njege su se vile božanstvene jelke i smreke, a vatru su nadgledali oštri i strogi, na bogove nalik, planinski vrhovi. Krematorijum je bio tako napravljen da se uz njega mogao dočekati Božić 1943 i 1944 i kladim se da se je u božičnu zimu 43/44 i 44/45 većina SS-ovaca grejala na ovom svetom mestu i nazdravljala novoj rotaciji zemlje oko sunca.

Bezimeni planinski
potok huči na mestu
spaljivanja bezimenih

Kroz tunel je brzina ograničena na 50 km/h i zato vozim polako, kao kroz vremeplov, jer je Loibel-tunel otelovljenje Mauthausena i živa žila nacizma. Na austrijskoj strani me dočekuje novonapadali sneg koji moje usplamtele misli odeva belom, otmeno hladnom i modrookom, arijevskom, nevinošću.

U Loibeltalu, Ljubeljskoj dolini, novogradnji poput slovenačkih gotovo nema, kuće su stare, tradiocionalne, krovovi su drveni, napravljeni od dasaka za koje kažu treba majstorska ruka. U ovoj idiličnoj alpskoj dolini je nakada živelo 350 ljudi a sada samo 40. Nestanak granice sa Jugoslavijom ugasio je pograničnu privredu i na austrijskog strani. Od ulaska u EU Austrija je dobila evropski novac koji subvencionira alpska seoska gazdinstva: zadatak tih subvencija je bio sprečiti urastanje planina pomoću ispaše. Ali prava privredna delatnost alpskih seljaka je nemoguća. Subvencije će prestati 2013 i Loibeltal će polako opusteti. „Jedini pravi biznis ovde u Loibeltalu su šume“, kaže mi Robert Malle, koji je do zatvaranja granice bio uspešan trgovac a danas je bez posla. „Medjutim, to je biznis velikoposednika, vlasnika šuma“, nastavlja g. Malle, „Mali čovek danas teško zaradi za hleb, a još teže penziju. Ali ako imaš veliku šumu... Kubik četinara košta 100 eura, a evo, nedavno je jedan od velikoposednika izvukao 80 000 kubika samo čišćenjem šume, to je 600 kamiona, veliki novac, a sve ide pomoću tehnike, industrijski...“-- priča g. Malle kod koga sam inače došao po njegove, nadaleko čuvene selchwurst, dimljene konasice. Gospodin Malle me prima u svojoj pomoćnoj kući, auszugshaus, kako je s osmehom zove tj. „kuća za egzoduse“, koja se nalazi tik uz veliku i staru, očevu kuću. On je treća generacija koruških Slovenaca koja je iz okolnih planina došla u Loibeltal. Po dolasku u dolinu njihovo prezimenu „Male“ promenilo se u „Malle“ a njemu je danas nemački maternji jezik tako da i slovenački govori sa nemačkim akcentom. Dok pakuje kobasice koje je spremio za mene uz osmeh kaže: „Mi, Korušci za veliku noć jedemo kobasace a Tirolci jedu ovčetinu, jer ne znaju da prave kobasice“. Priupitam ga za mišljenje o slovenačkim kobasicama a on se mršti: „Meso je dobro, ali ne znaju da začine“.
Zahvaljujući Malleu na ovaj Badnji dan susrećem još jednog velikog austrijskog umetnika: čuvenog puškar iz Ferlaha Johanna Fancoja, koji je pravio puške Titu i Putinu i u čijoj lovačkoj kući radi g. Malle kao domar.

U zemlji zanata
na svakom koraku
susrećem bogove

PS. Haibun objavljen u E-novinama: http://www.e-novine.com/drustvo/43485-Boi-Ljubelj-Mauthauzenu.html

Monday, December 20, 2010

POZDRAV IZ PRIŠTINE--haibun








Na slici: Dardanski idol, najstariji arheološki pronalazak iz okoline Prištine, inače danas simbol grada Prištine. Dardani su preistorijsko balkansko pleme, verovatno Ilirsko, od koga Albanci veruju da potiču.








Dimitar Anakiev
POZDRAV IZ PRIŠTINE
haibun


U Prištini sam sve ukupno bio tri puta: drugi put 2008, ubrzo nakon osamostaljenje Kosova, treći put sada, decembra 2010, ulazim u dinamičan grad od kojih 600 000 stanovnika koji poput Bejruta združuje religijske i istorijske suprotnosti.

Prvi put sam došao u Prištinu kao student, početkom osamdesetih, učestvujući u studentskoj razmeni niškog i prištinskog univerziteta. Dobro pamtim svoju šokiranost kada sam na prištinskom korzou video kako Albanci i Srbi hodaju različitim stranama ulice i praktično se ne susreću kao da je izmedju njih nevidjivi zid. Šokirajuća atmosvera aparthejda bila je i u studentskom domu i nikako se nije mogla uklopiti u socijalistički slogan „bratstva i jedinstva“ koji nas je okruživao.

Tadašnji korzo danas se naziva bulevar Majke Tereze i na njegovom početku nalazi se spomenik novodobnom kosovskom narodnom heroju Zahiru Pajazitiju (1962-1997), jednom od osnivača gerilskog pokreta OVK. Spomenik je napravljen u socijalističkom stilu i veoma potseća na spomenike partizanskim borcima NOB te zato navodi na razmišljanje kako svako vreme ima svoje heroje: verovatno danas, na Kosovu, Zahir Pajaziti zauzima ono mesto koje je juče u Jugoslaviji imao njegov zemljak, takodje narodni heroj, Ramiz Sadiku (1915-1943). Zahir Pajaziti danas je heroj svojeg, albanskog naroda na Kosovu, a Ramiz Sadiku je bio heroj naroda socijalističke Jugoslavije: ubijen je od strane fašista zato što nije hteo da se razdvoji od druga Bore Vukmirovića. Ipak, uprkos naših želja i htenja izgleda ni jedno vreme sa svojim herojima ne može reprezentovati večnost. Večna je jedino ljudska borba a ko zna, možda i ljubav može biti večna.

Heroj Pajaziti:
u desnoj ruci puška,
u levoj ledenice

Približno u isto vreme kada je Prištinska ulica u Beogradu preimenovana u ulicu ruskog Cara Nikolaja u Prištini je Vidovdanska ulica preimenovana u bulevar bivšeg američkog predsednika Džordža Buša. Na mestu susreta današnjeg Buševog bulevara i Garibaldijeve ulice nalazi se čuveni prištinski Grand hotel. Ovo raskošno zdanje otvoreno 1978 zapošljavalo je u srećnim vremenima svojeg nastanka čak 570 radnika i uvek je bilo centar dogadjanja u Prištini. Nekada državni hotel danas je privatizovan i broj radnika je veoma smanjen. Zimus je Grand hotel pomalo prohladan ali i dalje veoma otmen. Monolitna kamena fasada renovira se i pretvara se u modernu, metalik, fasadu.

U sobi 420
Grand hotela Priština
zvuk brusilice

Pijući jutarnju kafu u baru Grand hotela upoznajem konobara Šefkija Osmanija. Razgovaramo na srpskom i g. Osmani mi priča gde je sve po Jugoslaviji radio, pominje niški Pantelej i Makarsku i kaže da je svuda bio dobro primljen. U Baškim vodama je na počeku karijere bio proglašen najbržim konobarom a ove godine izabran je i za najboljeg konobara Kosova. „Čovek sa ovog sveta ne može poneti ništa drugo nego čist obraz...“ -- kaže g. Osmani negodujuži zbog današnje jagme za novcem, a ja zadovoljno, poput kakve visoke privilegije, nastavljam razgovor sa elokventnim konobarom koji je nalik na kakav spomenik i svojevrsni ambasador Prištine. Konobari u zapadnim zemljama su obično tehnička lica, njima nije namenjena reprezentativna uloga. Gospodin Osmani nastavlja: „Evo, kada bih sada pošao ovom ulicom“—pokazujući na snegom prošaran bulevar Majke Tereze--“odmah bi mi prišlo najmanje 20-30 ljudi da se rukuje sa mnom. Ima li šta lepše od toga da te ljudi poštuju?“
U tom trenutku prvi program Kosovske televizije bio je otpočeo emisiju na srpskom i ja preusmerih svoju pažnju na LCD ekran postavljen na zid pored šanka ali ton se u velikom prostoru gubio i nisam uspevao da pratim program iako sam se pomerao unapred, sve do ekrana. „Sa strane je dugme da se pojača ton“--dobacio mi je, takodje na srpskom, čovek u zelenoj jakni, kao iz kamena isklesan, koji je sedeo u suprotnom uglu. Zahvalno ga pogledah ali nisam uspeo da pronadjem dugme. Onda se on časkom diže, pridje do ekrana i pojača ton. „Faljemenderit“-- izrazih zahvalnost na albanskom. „Nešto ste mi poznati“--reče ljubazni snagator--“da niste možda novinar?“ Kad nemarno potvrdih on reče: „Onda sigurno znate ko sam ja?“ Gledao sam ga u nedoumici a on me priupita: „Koji bokser je bio najbolji superteškaš u Jugoslaviji?“ Još jednom ga pogledah pa izustih „Aziz Salihu?“ Tu se on nasmeja, pruži mi svoju čvrstu ruku i vrati se zadovoljano za svoj sto.

Superteškaš
Aziz Salihu pojačava
ton na televizoru

Kod gospodina Šefkija raspitujem se gde bih u Prištini mogao kupiti burek i on mi objašnjava. Pitam ga hoće li me tamo razumeti ako pričam na srpskom?. „Da, svakako“-- kaže g. Osmani--“svaki trgovac u Prištini će vas uslužiti na srpskom ako im se tako obratite.“ Malo kasnije nalazim se u bulevaru Džordža Buša pred radnjom na kojoj piše „Burektore“ i zaista u radnji komuniciram na srpskom bez problema. Prištinski burek me iznenadjuje svojim duguljastim oblikom ali je ukusan.

Kasnije toga dana vozim prema Gnjilanu a zatim i prema Bujanovcu. Izmedju montažnih baraka graničnih policija Kosova i Srbije ulazim u albansko selo u kojem ne razaznajem znake života. Ulice su prazne, prodavnice zatvorene, na vratima katanci a roletne na svim prozorima spuštene.

U selu mrtvih duša
severac uskovitlava
sneg


PS. Isti hajbun objavljen je u E-novinama pod naslovom "Falemenderit (hvala) bokserskom šampionu": http://www.e-novine.com/entertainment/entertainment-reportaza/43296-Faleminderit-hvala-bokserskom-ampionu.html

DAMIROV BRODSKI DNEVNIK 5

BRODSKI DNEVNIK 5

Biskajski zaliv, 01. Novembar 2010, M/B Hyundai Loyalty

Kurs: 208, Vetar: Sever 9, More: Sever 8 ( mrtvo more iz smera severo-zapad sa talasima 7 m u visini ), pritisak: 1003 mb, oblachno nebo sa prolaznim pljuskovima, vidljivost: 97 ( oko 6 nautichkih milja )

U peni vala
gubi se svetionik.
Sve gushca tama.

… levo, desno, krma dole, pramac gore,
levo, krma gore, desno, pramac dole,
pramac gore, krma dole, levo, desno,
pramac dole, levo, krma gore, desno,
levo, krma dole, desno, pramac gore,
pramac dole, krma gore, levo, desno,
levo, krma dole, pramac gore, desno,
levo, pramac dole, desno, krma gore…

Da dosadan text, dosadan kao i talasi koji vec 38 sati biju o bok broda.
Vecina mojih stvari je na podu kabine, kotrljaju se od zida do zida stvarajuci buku od koje ne mogu da zaspim i ako se ochi same sklapaju od umora.
I tako dok chekam ( neku bolju ) zoru iza zatvorenog oka prizivam njen andjeoski lik.

Thursday, November 4, 2010

MAČAK SE ŽENI






Na slici: mačak Momčilo, odmara i pozira





Jednog dana posle uobičajnog doručka moj veoma voljeni mačak Momčilo je nestao što me je vrlo uznemirilo, uplašilo i navelo na razne crne misli. Prijatelji su mi rekli da ga je neko video negde na nekom dalekom mestu i da je sigurno tamo jer se "ženi". Posle tri dana Momčilo se vratio a moje čekanje rezultiralo je sledećim haiku nizom "Mačak se ženi" u kojem je 10 haikua:


Dimitar Anakiev
MAČAK SE ŽENI


Vetar Erosa
gde li je oduvao
mojeg mačora?

Mačji Romeo
negde daleko traži
svoju nevestu.

Ljubavne jadi
mojeg mačka postaše
i moja briga

Bez dragog mačka
jesen je ova prazna
kao kakva smrt

Zaljubljen mačak
da li će preživeti
medeni mesec?

Zaljubljen mačak:
kako me podučava
ta lopovčina.

„Ciganska posla“.
Ta je mačija ljubav
nepouzdana.

Dragi Momčilo,
moj mačore, želim ti
srećan i dug brak.

Mačak se ženi--
kud ga vode putevi
samotni, dugl?

Povratak kući
mačka mladoženje: tri
porcije jede

Wednesday, October 20, 2010

VIŠEGODIŠNJE CVEĆE











VIŠEGODIŠNJE CVEĆE (PERENNIAL PLANTS)

Čini mi se da je jedan od osnovnih problema u današnjem haiku to što smo okupurani haikuem i teorijam haikua koja dolazi iz engleskog jezika-zapadnog jezika iz kojeg haiku ne potiče i koji se lažno predstavlja haikutvornim tj. emancipovanim od japanskog haikua i kulture. Na žalost, haiku u engleskom jeziku nije privukao pesnike već intelektualce. Zato u engleskom jeziku imamo vrlo malo ljudi sa potrebom da kroz haiku priča o svojim vizijama, iskustvima, osećanjima i doživljajima (što inače pesnici strastveno i neutešno rade) a imamo mnogo onih koji se bave jezikom i formom i jedino o tome govore stalno i neprekidno. Umesto da bi poput pravih pesnika davali primere svojih pesama koje na odredjeni način svojstven haikuu govore o ljubavi, ratu, prijateljstvu, društvu ili čemu već žele-- oni do u beskonačnosti raspravljaju formalističke principe. Onomad sam pročitao četiri primera iste pesme nekog čoveka u kojima se isprobava delovanje cezure! Prilično je monotono i nezanimljivo pomerati cezuru sa jednog sloga na drugi i to četiri-pet puta. O čemu govori taj tekst—niočemu!
Zar nije bolje da nam pesnik pokaže svoja četiri-pet haikua o ljubavi (recimo) te ponudi čitaocu da oceni njegov duhovni i pesnički napredak u shvatanju teme. To bi bilo vrlo suštinski i vrlo pesnički. Na primer da kaže:"Ovako sam o ljubavi pevao pre dvadeset i pet godina--pa predstavi primer--, zatim sam o ljubavi pevao na sledeći način--pa primer--, pa zatim..., a danas evo kakav haiku napisah ženi za rodjendan..."
Kako bi to bilo divno pesničko iskustvo! Tako bi saznali kakvi su ljudi tamo preko okeana i kakva je njihova srčana kultura i navike a tome poezija i služi: da se upoznajemo kao ljudi. Ali upoznavanje izostaje i nažalost moram reći: komuniciranjem putem haikua na engleskom jeziku ostajemo jedan drugom stranci, nepoznanice. U tom smislu haiku na engleskom jeziku nije adekvatna zamena za japanski haiku ako takvu pretenziju ima, a rekao bih da ima i to neskriveno. Umesto humanih sadržaja presipa se iz šupljeg u prazno ali visokoučeno! Metod ovih formalističkih egzibicija upotpunjuje citiranje nekakvih egzotičnih floskula (lažno spiritualnih i kvazi egzotičnih) koje u smesi formalnih misli (tipa „onji“ ili „more“ ili „jukstapozija“ ili se radi o "novim definicijama" jer ta gospoda stalno nešto objašnjavaju, definišu i redefinišu a poeziju slabo pišu) čine betonsku armaturu „nepobitnog znanja“ koje su u satelitskim kulturama engleskog jezika uzima zdravo za gotovo... Kako je to daleko od skromnosti pesništva! I kako je to daleko od pravih poetskih potreba! A to, da smo japansku kulturu prirode izgubili sa horizonta nije potrebno govoriti.
Forma 17 slogova je za intelektualnu elitu „smrtonosna“ jer nije špekulativna već prozaično jednostavna a poput prazne čaše traži da se stalno puni poetskim sadržajem. A tog sadržaja ti ljudi izgleda nemaju i u tome je problem, izvor svih problema.
Zato me ne začudi što u jednom poznatom američkom haiku časopisu nadjoh belešku o svojoj knjizi haikua o kojoj piše i nevorovatna misao: „..that successfully insist that haiku can be 'about' something.“ Dakle „uspešno tvrdim da se haikuem može nešto reći“. Naravno da je takva „tvrdnja“ dosta neobična medju onima koji navodno "pišu haiku" a da pritom nemaju šta reči. Izgleda da je za većinu zapadnjaka haiku ime za formalistički ritual. Reći "pišem haiku" za njih znači otprilike kao "treniram jogu" ili "bavim se filatelijom"--nema tu pesničkih obaveza, niti obaveza da se nešto kaže.
Učesnici haikuističnog rituala u engleskom jeziku često navode kao razlog nepisanja u formi 17 slogova (da li pomalo rasističku?) teoriju da engleski i japanski jezik nisu isti. U čemu bi mogao biti smisao ove tvrdnje? Da li to znači da su drugi jezici medjusobno isti? Očito je da ti ljudi koji pišu teorije haikua na engleskom ne samo da nisu pesnici već nisu ni prevodioci. Prevodjenje je važna pesnička delatnost i smem reći da pesnik koji ne prevodi ne može dovoljno iskoristiti svoje pesničke sposobnosti a još manje može biti autoritet u polju poezije. Proces prevodjenja donosi važne spoznaje, to je najbolja škola poezije. Kada bi naše kolege haikuisti engleskog jezika prevodili iz drugih jezika u svoj (ili obrnuto) znali bi da posao prevodjenja postoji baš zbog toga što jezici nisu isti. Ako oni to paradoksalno ne znaju, a donose obavezujuće pesničke zaključke onda je takvo ponašanje nalik nasilničkom, jer onaj koji ne zna a koristi autoritet i primućstva imperijalnog jezika da bi izgledalo kao da zna--nametnuo je pesnicima subordiniranih jezika i kultura svoje neznanje kao znanje samo zato jer govori imperijalnim jezikom... Stvari stoje drugačije, razlike medju jezicima su osnova kulture i čine njen karakter-- ali kulturne razlike ne smeju da uništavaju naše zajedničko poetsko tlo.
Dajem jedan sveži primer iz moje današnje dvojezične haiku prakse. Sledeći haiku sam napisao povodom ženinog rodjendana na srpskom i slovenačlom, zatim sam ga za potrebe ovog teksta preveo na engleski:

Ženin rodjendan:
višegodišnje cveće
kiša osveži

Ženin rojstni dan:
trajnico zraven hiše
je osvežil dež

My wife birthday:
a perennial by the house
refreshed with rain
(Prevod: Dimitar Anakiev)

Haikui su napisani u 17 slogova, ali haiku na slovenačkom ima tri reči više od haikua na srpskom (statistički podatak za kolege koji pišu na engleskom: reč je o 33,33% dužoj pesmi--izgleda baš toliko dužoj koliko tvrdite da je prosečno duži engleski haiku od japanskog! Pa šta onda?) i to veoma značajne reči: „pored kuće“, plus glagol "biti" a i vreme pesama je drugačije: u srpskom je aorist u slovenačkom perfekt (slovenački nema aorist!)-- pesme medjutim imaju isto značenje (reč je o jednom istom haikuu originalno napisanom dva puta, na dva jezika--svaka od pesama je original iako je prvo nastala srpska verzija) i prenosi istu emociju koju sam zapisao u veoma srodnim jezicima. Haiku na engleskom opet ima nove karakteristike: dve nove reči iz slovenačkog potrebne su i u engleskom, takodje i perfekt, ali dodat je pridev "moja" a glagol "biti" je izbačen.
Zaključak: razlike od jezika do jezika su suštinske i posledica kulturnih razlika koje ne smemo uništavati već negovati! Razlike medju jezicima nisu nepoželjno zlo koje treba eliminisati i prevazići već sasvim suprotno: jezičke razlike su glavni izvor pesničkog bogatstva ovog sveta! Oni koji skrnave poeziju i otpisuju strane kulture i uticaje sa argumentom "postojanja jezičkih razlika" kao opravdanja za svoju nakaradnu, kvazipoetsku praksu, pokazuju i dokazuju svoje suštinsko nepripadanje svetu poezije koga tako intenzivno i bez ikakve sumnje definišu i redefinišu. Tendencija (kvazi)poetske prakse kao jezičke unifikacije je pored ostalog i izrazito nedemokratska i svakako nije osnova za relevantne teorije o haiku! Izvesno je da takve teorije ne mogu biti univerzalne (da važe u svim jezicima prosto zato što same sebe definišu kroz kulturnu redukciju). Smatram takodje da ovakve teorije pored svoje očite neuniverzalnosti ne mogu biti uzdignute ni na nivo lokalnog kulturnog stava (zato što su mnogi pesnici engleskog jezike dokazali suprotno).Šta su onda one? Pre svega i jedino individalna licentia poetika. Individualno svaki pesnik može a možda i mora da postavlja principe svoje poetike. To što se odredjeni indivudualni stvavovi plasiraju kao kulturološke istine a u slučaju haikuista engleskog --imperijalnog-- jezika u satelitskim kulturama odmah i automatski unapredjuju u "univerzalne" istine, je poseban problem. S jedne strane postoji očita tendencija tih imperijalnih i samozvanih pesničića da govore u ime svojeg imperija i kada se kaže "japanski nije sličan engleskom" to znači "naš imperij nedozvoljava japanski uticaj na našu pobedonosnu kulturu", not allowed! Mi se tu pitamo a ne Japanci! S druge strane postoji tendencija subordiniranih pesničića za automatsko i nekritičko pretvaranje impulsa dolazećih od imperatora u kvazi univeralne vrednosti.
Forma 17 slogova dakle omogućava da se uoče razlike medju ljudima i kulturama i to je bez sumnje za poeziju od suštinskog značaja. Klasična forma ističe karakter jezika i kulture!

Tuesday, October 5, 2010

10 GODINA POSLE SVETSKE HAUKU KONFERENCIJE U TOLMINU





Ekipa NHK TV u Tolminu (Dimitar Anakiev i producent Kiyoshi Nanasawa)





Balkanski haikuisti posle panel diskusije u Skupštini opštine Tolmin.


Prošlo je 10 godina od osnovačke konferencije Svetskog haiku udruženja (WHA) u Tolminu, Slovenija. Zbog velikog ushićenja koje je taj istorijski susret haiku pesnika iz celog sveta doneo pesnicima Balkana ali i širom zemljine kugle, donosim ovde prvi izveštaj koji je posle višednevnog druženja u svet poslao naš ko-osnivač Jim Kacijan.
O uzrocima kasnijih problema upućem čitaoca na post od 4.oktobra 2010 "Haiku i Imperijalizam" u istom blogu.





Alain Kervern, Banya Natsuishi, Jim Kacian i Dimitar Anakiev



Report on the World Haiku Conference in Tolmin, Slovenia

Jim Kacian, September 8, 2000
redmoon@shentel.net


Hello Everybody:

We've had an amazing time at the first World Haiku Association meeting here in Tolmin. Over 60 people gathered to share poems and thoughts on poetry, and the camaraderie and energy generated has been much greater than even I anticipated. So much in fact that many new initiatives and projects have been created, with expanding expectations of what we can accomplish to bring haiku to more people around the world, on every level. I thought I might share some of the key moments in the conference with those of you who were not so fortunate as to be able to attend. (As this will serve as a press release as well, I hope you won't mind if I address myself in the third person below.)

Friday September 1:

People arrived in waves, first the contingent coming here from London (site of the World Haiku Festival 2000, August 25-30) at 3am, then a large group from Japan who had spent some holiday time at Lake Bled, then many of the Balkan attendees, usually in groups of 2 or 3. By mid-day most everyone was in, and the ginko to Tolminka Gorge attracted the whole group. The weather was perfect for such a trip, sunny and warm, but cooler as we walked up the river's edge through the gorge it has carved out of the dolmitic mountains, until we passed through a cave into the dim opening from which the river issues. To everyone's credit, we all successfully completed the walk, and had many opportunities to write haiku and appreciate the splendor of the setting. We returned to Tolmin for the welcome reception, held in the Tolmin Theatre. There we were treated to not only food and drink, but also a concert of traditional Slovenian music, wonderfully performed by a quartet, Dednina, from Zagreb. Welcoming speeches from the Mayor's office (Deputy Mayor Carli), the site host (Dimitar Anakiev) and the performance director (Igor Drnovsek) were followed by a round reading of greeting haiku from about half of the participants. It was time for dinner, so we adjourned from the theatre to the dining hall of the Hotel Krn, where we ate copiously and conversed in many tongues. At the beginning of desert, all those who had not yet greeted us with a haiku were able to do so, and after much more conversation we retired to our comfortable lodgings







Saturday September 2:

Following breakfast in the hotel's dining room, we moved to the theatre for the opening session of talks. Dimitar Anakiev began the day's conversation with his paper on "The Third Way". He advanced the idea that WHA is not merely a gathering of poets, but actually a seeking of a furthering of the form itself. Poised between the two models which predominate the haiku world today, those of Japan on the one hand, and the western mirroring of Japan on the other, he proposed that WHA is the beginning of a third model, which is a more inclusive form, losing nothing from the earlier two models but emphasizing the poetic element to a greater degree than has heretofore been permitted. He offered the point that the important work being done today in the form is taking this third way, and includes the development of the "keywords" concept, and a broader latitude for poetic association. This set the tone for the kind of poetry WHA values and will seek to advance.

He was followed by Jim Kacian, who spoke on "The Structure of WHA". After surveying of the state of the haiku art around the world, and concluding that interest is burgeoning in many countries, cultures and languages, he asked the question of what would best serve these many and disparate people, and how WHA could be structured to accomplish this service. He advanced a design that intends to accomodate as many people as possible, on the level of their interest and involvement. First of all, he advocates the creation of a website wherein all members might have space for their own work. This site is free of charge, and available to all members, and, as membership is also free, provides an opportunity for all poets to have a voice. How this site differs from other large and usually unedited site, however, is in its management by editors who would be appointed or elected by their national or regional organizations. The mandate for these editors is to choose work which is exemplary of their place of origin, thus assuring that the local and specific is not lost in the growth of the form internationally, but rather preserved, as haiku must be, as a poem of a specific place and time. To create these positions of editor will require cooperation between WHA and local, regional and national haiku societies around the world, which constitutes the second level of the structure. Beyond this, WHA will provide the kinds of work that will help bind these societies together: the critical work of good translation (English has been adopted as the official working language of WHA, for practical reasons, but each language is encouraged to find its own best poetry in the form); outreach in the form of instruction and resources for those countries and cultures just coming to haiku (taking the form of books, magazines, and workshops, among other things); major projects which will advance the understanding of global haiku, such as those currently planned: the first world haiku anthology, the first "saijiki" based on keywords, and the history of world haiku as it has come to the many countries around the world; and finally, but not least, regular meetings where people from the many countries can come together to share their poetry and ideas about poetry for the evolution of us all.

The third speaker of the morning was Susumu Takiguchi, who had us consider, at this most appropriate time, "Challenges of World Haiku in the 21st Century". These are many and varied, and it is important to begin dialogue on them, to find the most useful language, as well as possible direction for solutions. Included among these questions are matters such as the Japanese position in haiku in the future, the near-ubiquitous use of English in international haiku, and the predominance of what we might term "the American model" as the most common type of haiku to be found . These are not new questions which face us: how will haiku grow, how will we be able to share it, what are the repercussions to making the decisions we make. But they are issues which must be faced if haiku is to continue to grow, and remain meaningful in both artistic and personal ways, in the futur. What is most heartening is that they are being answered: Japanese poets increasingly embrace international haiku, and even Japanese haiku societies are coming to recognize the value, importance and necessity of working in a larger sphere; English certainly has been adopted world-wide, and this is not without problems, but it also seems apparent that any choice would be frought with the same considerations, and that English offers some things, such as the number of users and its currency in other realms, which offset whatever disadvantages it might offer; and the creation of entities such as WHA ensures that other models will have good exposure in the international world, and that not a single model will be recognized to the exclusion of all others. So there is much reason for encouragement as we come to meet these challenges that await us in the years to come.

Most significant of all for the morning session was the spirited question and answer period which followed. Many broad topics were discussed, and it was enlightening to all to hear the many points of view regarding each. Only through this kind of interchange can we hope to know the full breadth and depth of the issue at hand. And only at such a colloquy as WHA made possible can this breadth and depth be made available.

Following lunch at the hotel, the second session was begun in the theatre by Ban'ya Natsuishi, who spoke on "Our Basis for World Haiku in the 21st Century". Ban'ya acknowledged that many problems face world haiku in the next century, but explored one of the ways in which these problems might be overcome, or at least faced. He chose the keyword "dream" and, through examples and commentary, suggested how poets from around the world--Joanne Morcom and Jim Kacian of the United States, Sumie Aihara, Tota Kaneko and Saki Unui of japan, Dimitar Anakiev of Slovenia, and Miroslav Klivar of the Czech Republic--find a wide range of material, but ultimately a commonality of spirit and being. Conceding that the entire basis for the new haiku could not be known at this time, it is at least possible to see how it can work amongst people by calling forth shared realities, and appreciating the deep feelings each poet expresses and therefore shares.

Marijan Cekolj then addressed some of the philosophical issues concerned with the position of haiku as zen. He considered the position from the point of view of what it was like when zen was taken to be essential to the understanding of haiku, and drew many conclusions which arise from such a consideration.

Ion Codrescu spoke on "Communication through Words and Images in a Time of Globalization". In his talk, Codrescu advanced the idea that haiku is primarily a visual poetry, and that just as we create energy through the juxtaposition of images transmitted verbally, so too can we accomplish this between poem and image through the medium of haiga. There followed a discussion of how haiga functions, of how what is missing is equally important to what is presented, and of how we might share meaning across borders when the verbal suggestions is accompanied by visual cues.

Zinovy Vayman then considered the new haiku cultures in russia and israel, both of which he has had a hand in fomenting. The emergence of haiku culture in such places, rich with literary tradition and with great passion for culture, is critical for the growth of world haiku. That haiku understanding and community have begun here, and in so many other places, is the mandate for an organization such as WHA.

To conclude the session, Serge Tome spoke on "Haiku, a Poetic Form Adapted to the Present World". He first considered how information is taken in by the mind, and how it is processed, and then used this information to suggest how haiku works. This comparison to other information-processing systems was provocative and prompted lively discussion.

We adjourned at this point to the theatre lobby where samples of local food and wine, and more lively conversation, was waiting again the sounds of many languages, and many intonations of english, floated in the air. In addition, rain had come up during the afternoon and fell heavily without. It was with reluctance that we finally moved ourselves to the city museum, where we were to have readings from our many participants.

Our reluctance was changed to appreciation, however, as the readings were full of enthusiasm and enjoyment. They were commenced by Ban'ya Natsuishi, who read, with the aid of Dimitar Anakiev (Serbian and Slovenian), Alain Kervern (French) and Jim Kacian (English), in 5 languages, selections from his book "A Future Waterfall". This was followed by readings from the many present who appeared in the recent anthology "Haiku Troubadours", these too in at least Japanese and English, with Jim again doing the honors. Then readings from "Our Dream", another recent anthology on the theme of the keyword "dream". And then all others sharing at least a poem or two with the assembled gathering.

From one piece of theatre to another: the group once again returned to the theatre (and it must be said that all these buildings, the threatre, museum and hotel, are adjacent to one another, and so transport was a matter of only a minute or so) for a presentation of haiku music, arranged by Igor Drnovsek. Included on the program were several pieces of music, all inspired by haiku, included "Seven Haiku for Piano" by John Cage; a trio of pieces by contemporary Slovenian composer Neved Valand--"Birds" for piano solo (based on selected Balkan haiku), "Slika za Klavir" ("Picture for Piano") for piano solo (based on haiku by Gordana Valand), and "Leprsa Ledena Cipka" ("Trembles the Frozen Lace") for soprano, piano, violin and percussion (based on haiku by Gordana Valand); selections from "Jasmine Tea" by Grace Asquith, for mixed voices (based on haiku by Ebba Story); and "Seasons" by Russell J. Courter (setting classical Japanese haiku for soprano and harp).

At its conclusion we walked through the balmy night to dinner, conversation, and a nightcap on the hotel piazza.

Sunday September 3:

Again the day begins with breakfast at the hotel, but this time following it we move to the Mayor's conference room. This to accomodate the slightly different program for the day which is to include a round-table discussion. But first we are treated to Alain Kervern's paper "The Haiku and the Poetry Almanac:Can this Formula be Transposed Elsewhere?" Besides being a fine summation of what a saijiki is and is intended to be, Alain places the origins and uses of the saijiki within the historical context in Japan, and within the larger context of similar works around the world, notably the English tradition of pastoral calendars which often took the form of extended works of poetry. He went on to consider the problems of kigo in the contemporary world, the diminution of the role of kigo, and ultimately the emergence of keywords as a critical element in the forward movement of haiku. At last, he spoke of the importance of the Tokyo conference held in 1999, which ratified the use of keywords and bridged the gap to the future of haiku.





Balkanski haikusti sa Jimom Kacianom u foajeu


Vladimir Devide next addressed the assemblage, speaking on Croatian haiku. His concerns highlighted the need to maintain the local and the specific to be found in each country's haiku, without which the form would become homogenized and bland. He concluded with some anecdotal definitions of haiku, which were an excellent conclusion to our many talks, being light and refreshing and often amusing.

Which led us to the featured part of sunday's meeting, the round table discussion. This, in my opinion, was the most important single event on the WHA calendar, as it was an opportunity for the many people present, and the many languages and cultures they represented, to voice their opinions and concerns on a wide range of issues facing contemporary haiku. And it did not disappoint. While many issues were discussed, the conversation was concentrated in three major areas. The first of these concerned the saijiki: is it merely a local phenomenon, a cultural and literary history of a people, or can it have a more sweeping impact? Can it, indeed, transport itself across national borders? What has been the success of saijiki which have attempted to do just that, such as William J. Higginson's "Haiku World"? Each of these points was discussed in detail, with, as might be expected, a particularly generous amount of information supplied by the Japanese contingent. The consensus was that a saijiki was an historical phenomenon, and that its effects upon the haiku were enormous, but that the needs of haiku poets in contemporary times are different. All of which WHA finds encouraging as it moves to bring forth the first saijiki based upon the concept of "keywords", currently in process. Such a book should be broader than a saijiki in that it will convey kigo, indeed, but also other categories heretofore not generally included in such volumes, and in a more inclusive fashion, utilizing the shared traditions and poems of all haiku cultures. Only such a volume can make the claim to cross national borders and serve a truly world poetry.




Vladimir Devide


Many surprising things came out of our conversation about haiku education. Of course many grassroots attempts to foster a deeper appreciation of haiku as a form have been attempted, in the west as well as in Japan. But perhaps most interesting was that the Japanese are finding the teaching of haiku to their children to be a difficult matter. Standards of teaching haiku in Japanese schools have decreased in recent years, to the point where an average student might now know 2 or 3 haiku by the 4th grade, as opposed to 50, 100 or more only a few years ago. But perhaps the biggest surprise came when Professor Ikuyo Yoshimura said that the most successful way of teaching haiku to children of late has been to introduce them to English-language haiku (!). Because English, especially American, culture is seen as "cool," haiku issuing from America might be seen to be cool enough for Japanese kids to know something about. So the circle has closed, in a way, and the wave laps back upon Japan which had once been started there.

A final key issue of conversation, especially of interest to the japanese contingent, was the organization of Japanese haiku, especially as this affects public haiku life in japan. What emerged from the conversation was that, contrary to pubic opinion, Japanese poets are quite interested in the movement of haiku into the world sphere, although Japanese haiku heirarchies have been slow to embrace this movement It was apparent, however, that the feeling amongst the assembled poets was that of interest and cooperation. Haiku as a world phenomenon seems assured, and in the very near future.

This brought us, sadly, to the final round of readings. Each of the poets shared a moment from their time and varied experiences in Tolmin. The full collection of these poems will be made into a volume of commemoration by Ban'ya Natsuishi in the next couple months, but perhaps I can share with you my own farewell poem. I wore a shirt upon which was imprinted the kanji for "buddha" as the morning session began, Sagicho Aihara, President of the Gendai Haiku Kyukai (the Modern Haiku Association), came up to me to greet me, and also to read my shirt. And so I must thank him for playing the major role in creating my poem:

reading "Buddha" on my shirt

a man lays his hands

on my belly

We adjourned for lunch, following which the Japanese contingent boarded their bus for a brief tour of Kobarid, and then return to Ljubljana and their flight home. Others among us lingered a bit longer, sharing conversations and a last drink, before dispersing. Finally only Dimitar and I are left in Tolmin, but we are happy to say that we've heard from nearly all to say they have arrived home safely and happily.

And now we have work to do: we move forward on creating the website, the gathering place for national societies, and the book projects which we feel to be crucial to the future of haiku around the world. What we found to be the most important message of the first WHA meeting is that communication between haiku poets must improve, that people want to know what is going on in other parts of the world. And such a gathering as we have had, face to face with other poets, sharing with them poetry and food and conversation, is the most important means at our disposal to supplying that communication.

Thanks for taking the time to read this. I hope it has been of some value to you.

Jim Kacian


(p.s.: The whole of the proceedings was filmed by NHK, National Television in Japan, with an eye towards producing at least two different programs for viewing in Japan, and possibly for export to other places. The first is a study of haiku in the Balkans, and to this end the tv crew followed Dimitar through most of his daily rounds. The second was a general overview of WHA and this historic first meeting. Expected time of airing of these programs in Japan is December.)




Panel diskusija u Tolminu, WHA


Izveštaj Jima Kaciana preuzet sa: http://www.iyume.com/kacian/tolmin.html

KONJSKO POJILO--haiku za danas


















U blatu oko
konjskog pojila leže
zrele jabuke

Dimitar Anakiev

DAMIROV BRODSKI DNEVNIK 4

DAMIROV BRODSKI DNEVNIK ( 4 )

26. Septembar, Ljeta Gospodnjeg 2010., Damirovog 32.

Za par sati cu uci u vode poznate po napadima somalijskih pirata, tako da
ovo mozhe biti moje poslednje zbogom!
U narednim danima dok budemo prolazili kroz moreuz Bab el Mandeb i Adenski zaliv, zbog aktivnosti pirata u ovom podruchiju, na
brodu ce biti pojachane mere sigurnosti, shto znachi da opet nema
telefoniranja i dopisivanja sa blizhnjim svojima, a sve to da neprijatelj mrski ne bi otkrio nash polozhaj i muchki nas napao, mornarski recheno, sa krme.

Modra puchina
prikriva jesenji ton.
Prva seda vlas.

29. Septembar

P.S. Josh uvek zhiv

Monday, October 4, 2010

RAZGOVOR S MAČKOM




Dimitar Anakiev
RAZGOVOR S MAČKOM

Niz haikua „Razgovor s mačkom“ zapisao sam kao svojevrstni poetski dialog sa prijateljem Banyom Nacuišijem. Već poduže polemišemo. Nedavno me je zamolio da mu recenziram knjigu izašlu u Srbiji. To sam uradio. Zatim mi je on poslao objavljenu recenziju u njegovom časopisu Ginyu br. 47 zajedno sa svojom novom knjigom štampanom u Indiji. Pažljivo sam, zajedno sa svojim mačkom, sve to pročitao i zapisao poetske refleksije:



Japanski pesnik
napustio Balkan, sada on
knjigu štampa u Indiji
#

---Banji Nacuišiju*
Taj vulkan
što povraća rajeve
moj je prijatelj
#

Mačor
koristi printer
za spavanje
#

Dijalektika mog života:
nimfa što ljubi
biku rogove
#

Još su živi
autonomni marksisti--
grmi planinom
#

Čitam
Hibridne rajeve
glavu uz glavu sa mačkom
#

Iz dijalektike
u metafiziku skoči
mačor
#

Sa mačkom spavamo
jedan pored drugog
koliko su udaljeni naši snovi?
#

Mačka spava
duboko štiteći
svoje skriveno blago
#

Zamisli moj mačore:
40 godina plaćam kredit
jednog napisanog haikua
#

Sa mačkom
što spava na mojoj nozi
osećam se potpun
#

Ližući mi prste
jedan za drugim—ponesen sam
u mačiji raj
#

Kako mačak
istrča u noć, leptir ulete
u osvetljenu sobu
#

Portret filozofa
na zidu mojem mačku
na djavola liči
#

---Na temu Banje Nacišija**
Razgovarajući sa ciganima
ispod punog meseca Santoka i ja
postadosmo marksisti
#

U Ginju br. 47
jedan pored drugog
bankar i marksista
#

Mog mačora
posetio drugar: jede
njegovu hranu
#

*Banja Nacuipi „Hibridni rajevi“,2010, Cyberwit.net, Indija

**Ragovarajući sa ciganima
ispod punog meseca moj drug
ostareo
Banja Nacuiši

HAIKU I IMPERIJALIZAM













Dimitar Anakiev
HAIKU I IMPERIJALIZAM


足は手は支那に残してふたたび日本に
Ashi wa ta wa Shina ni nokoshite futatabi Nihon ni
Noge i ruke ostale u Kini, vi se vraćate u Japan

Santoka Taneda



Septembra 2010. dogodio se incident u Istočnom kineskom moru kojom prilikom je japanska obalna straža kratkotrajno uhapsila i zadržala posadu kineskog broda koji je ribario u vodama kraj Daijao (Daiyao) ostrva, koja su tradicionalna „ribarska platforma“ ribarima sa Tajvana (štaviše, „daiyao“ na kineskom znači „ribarska platforma“). Ta kineska ostrva okupirao je Japan krajem XIX veka, međutim, nakon poraza japanskog imperijalizma u Drugom svetskom ratu međunarodna zajednica je odlučila da se okupirane kineske teritorije vrate Kini. Do toga nije došlo jer je u Kini 1949. pobedio Mao Zedong, pa su ova ostrva prepuštena na upravu Japanu, a prema odrebama specijalnog Američko-japanskog ugovora
Na osnovu tekstova i polemike koja se nedavno, nakon septembarskog incidenta, rasplamsala u časopisima »New York Times«, »China Daily« i »The Japan Times« čitalac je mogao da uoči da je tema imperijalizma na Delekom istoku veoma vruća, pogotovu zato što Kina postaje sve važniji faktor međunarodnih odnosa i više ne dozvoljava da razni globalni i lokalni imperijalisti po svojoj volji raspolažu njenim teritorijama. Štaviše, Kina pokazuje tendenciju vraćanja i reintegracije otkinutih delova svoje teritorije, kao što se je to desilo u slučaju Hongkonga.

Na ovom mestu bi trebalo istaći nekoliko stvari koje su od važnosti i za takozvani „međunarodni haiku“:

1. Japanska imperijalistička politika prema Kini ostavila je značajan pečat na japanski haiku i indirektno dovela do stvaranja osnove međunarodnog haikua. Tako su pesnici prvi put u japanskoj istoriji bili u prilici da mogu i moraju da se opredeljuju po kompleksnim pitanjima svoje kulture, koja nastaju usled prelaska iz uskog feudalnog u širi kapitalistički sistem; pokazalo se da ideologija feudalizma ne može da da odgovor na nova pitanja koja pred pesnika postavlja kapitalizam svojim ekspanzionizmom ali i svojim kosmopolitizmom.

2. Politika japanskog imperijalizma, koja je nastupila nakon integracije Japana u kapitalistički društveni red, dovela je do raskola u japanskoj unutrašnjoj politici prema haikuu: dominantna, nacionalistička linija, nazovimo je »strategija 'doma' (uchi)«, čiji je idealistički simbol Takahama Kjoši, bila je oslonac japanskom imperijalizmu a krhka, od vlasti proganjana i prema moći opoziciona linija, nazovimo je „inostrana“ („soto“), čiji je najistaknutiji predstavnik Santoka Taneda, postala je kamen temeljac „internacionalnog“ haikua. Pesnici ove linije bili su poznati po svojoj otvorenosti prema tuđim (zapadnim) uticajima.

3. Japanski nacionalizam koga je naoružao Zapad uperuje svoje cevi prema Kini, paradoksalno proglašavajući svojom ideološkom osnovom tekovine i pripadnost kineskoj civilizaciji. U ime Kine se takoreći napala Kina. Kjoši Takahama postavlja u centar nacionalnog haikua ideologiju "kacho fuei" (ptice i cveće), koja je direktno preuzeta iz istoimenog kineskog figurativnog slikarstva (花鳥魚蟲hua, niao, yu, chong—cveće, ptice, ribe, insekti) i, takođe, magični ritam prirode od 5 i 7 slogova, zajednički kineskom i japanskom kratkom stihu, i, naravno, „kigo“-- još jedan tipičan element kineske kulture proglašava se esencijom japanskog duha. Ultimativno odvraćanje pogleda od humanizma u imperijalističkom Japanu teče paralelno sa teškim zlodelima koje vrši japanska fašistička armija širom Azije, a posebno u Kini. Zato je, opet paradoksalno, imajući u vidu da je Zapad od Japana načinio svog glavnog vojnika protiv Kine, zapadnjački manir postavljanja čoveka i humanizma u centar japanskog haiku pesništva od strane jiyuritsu pesnika (Ogivara, Santoka, Hosai) ali i celokupnog pokreta „Novi haiku“ smatran od strane nacionalista veleizdajom Japana. Drugim rečima, u vreme svoje kapitalističke ekspanzije Japan želi da sačuva svoj feudalistički duh u kome humanizam i posledični kriticizam ne mogu da deluju. Ova izopačena i, pre svega, nedemokratska politika Japana biva podržana kao efikasna borbena formacija i od strane Zapada, čije interese Japan brani i na čijem putu se nalazi Kina, jedina država i kultura koju zapadni imperijalizam nije mogao da osvoji—čak ni udruženim snagama.

4. Odnos međunarodnog haikua i imperijalističke osovine Zapad-Japan (veza globalnog i lokalnog imperijalizma) i danas predstavlja pesnički izazov dok su paradoksi prošlosti i danas živi. Istorijski gledano, međunarodni haiku je dete zapadnjačkog imperijalizma, međutim, haiku je na Zapadu omasovio New Age, pokret koji je na Zapadu, a pre svega u Americi, odbacio politiku moći i imperijalizma -- postavivši humanizam u centar svog zanimanja -- na isti ili sličan način kako su to nekad u Japanu radili jiyuritsu pesnici.

5. Međunarodni haiku nije isključivi rezultat imperijalizma. Kultura se, srećom, širi i prijateljskim vezama a ne samo putem imperijalnih osvajanja. Na primer, balkanske države koje uglavnom nemaju imperijalističku istoriju, već su i same često bile žrtva imperijalizma, stvorile su svoju haiku literaturu potpuno nezavisno od tokova imperijalnih uticaja. U Rumuniju, na primer, haiku je ušao preko japanske knjige poklonjene rumunskom knezu a prvi rumunski prevodi haikua, načinjeni mnogo pre onih kojima je rukovodila imperijalna sila, nastali su uz pomoć kineskog baštovana koji je živeo u Bukureštu.

Kao i pre jednog veka imperijalizam je i danas jedan od najvećih izazova međunarodnog haikua, a pre svega je odnos prema moći glavna determinanta pesničkih puteva. Iskustva u organizovanju konferencije Svetske haiku asocijacije (SHA; World Haiku Association /WHA/ ) 2000. godine u Tolminu (Slovenija) govore da haiku pesnici sveta imaju potrebu za druženjem, prijateljevanjem i razmenom poezije (o tome svedoči ogroman entuzijazam učesnika među kojima su bili i pesnici svih tada zaraćenih balkanskih država), ali i da međunarodni haiku ne može biti nedemokratski organizovan. Relativni neuspeh te konferencije posledica je asimilacije prvobitno demokratskih intencija organizacije u lokalno-japansku formu organizacije poznatu pod imenom Tate-Shakai (縦社会)—The Vertical Society. Jednostavno rečeno, japanski pesnici kidnapovali su originalni koncept SHA i pretvorile je u svoju lokalnu imperijalno-kulturnu formaciju.
Iznenadna suspenzija humanosti je bila vrlo specifično i dragoceno kulturološko iskustvo vezano za Japanske pesnike prilikom osnivanja SHA. Svakako, kultura, pogotovo međunarodna kultura, ne može biti građena na suspenzijama humanosti. Odnos prema moći bio je i ostaje ključna tačka kulturnih razmimoilaženja. Međunarodni kulturni odnosi mogu biti samo demokratski—u suprotnom su negacija samih sebe. Neki pesnici nemaju dovoljno vlastite moći, pa moraju da zajašu vetar državne moći da bi kao pesnici bili živi...
Za divno čudo, imperijalizam u Japanu ostaje na ceni, čak i kao neskrivena zvanična politika. To je tekovina koju tamošnja vlast brižljivo gaji kao što etno-profesionalni vojnici (tipa Gurke ili Kozaci) gaje svoju porodičnu tradiciju i ne mogu, izgleda, nikad da postanu civili. Ovo bi trebalo uvek imati na umu kada se govori o Japanu. Iza takvog ponašanja očito postoji širi interes koji ga podupire. Nije nikakva tajna da ceremonijalne svetkovine duha mača na imperijalnom groblju Jasukune (zbog kojih Kina neprestano i uzaludno protestuje jer, zapravo, slave fašističke oficire koji su prouzrokovali strašne masakre u Kini) podržava japanska država i »nevidljivi« strani sponzori—verovatno oni čije interese ti vojnici danas brane... Jesu li to oni isti vojnici koje opeva Santoka?

DAMIROV BROFSKI DNEVNIK (3)

JESEN



23. Septembar
Jesen je ponovo stigla u nash kraj. Kad kazhem nash kraj mislim na brod i nepregledne vode Pacifika.
Jesen ovde nece obojati parkove u zlatnu, a komshijska krushka nece bogato roditi, jer ovde jednostavno nema ni parkova, ni komshija, tek poneki prolaznik na isto tako ruzinavom brodu shto valja se gore, dole, levo, desno.
Ovde je jesen plava. Plava je kao shto je plava i zima i prolece i leto. Plava kao onog prvog dana kada je stvorena Budinom rukom, a opet ne uprljana ljudskom.
Plava i lepa, moja 10. mornarska, mada kao da je prva...

Kormilo bezhi
kako se moru hoce.
Jesenje magle.




----

Posle dugo vremena evo me ponovo na brodu, pa je valjda vreme da se nastavi i moj dnevnik.
Iskreno se nadam se da ste Vi dobro. Moram priznati da mi nedostaju vashi textovi na Kamesan Blogu.
Veliki pozdrav od Damira

Thursday, March 18, 2010

NOVI HAIKU

















Kapitalisti, komunisti,
nacionalisti—cvetovi
sa iste livade.


Dimitar Anakiev

*

Novac sve promeni-
beli sneg kraj puta
posiveo


Dimitar Anakiev

Friday, February 19, 2010

СРПСКИ ХАИКУ КАЛЕНДАР




Pozivam poštovane čitaoce da se svojim prilozima, razmišljanjima i predlozima a pre svega dobrim haikuima pridruže finalnim radovima u gradnji SRPSKOG HAIKU KALENDARA

Sajt kalendara je dostupan na adresi:

http://srpskihaikukalendar.blogspot.com/

O KULTURNOJ POLITICI U HAIKU




Mnogi haiku pesnici pišu haiku zbog "eskapizma" tj. želje da se pobegne od svakodnevnih briga, i takodje neki od japanskih poznatih pesnika pisali su haiku sa istom motivacijom: pobeći od sveta patnji, sveta sukoba i borbi. Eskapizam kao idejna osnova pisanja prisutan je kod Santoke i Hosaia. Ali generalno japanski pesnici ne piši haiku da bi pobegli od sveta već ga pišu zato da bi ga uredili. Svaka umetnost je u suštini pokušaj uredjenja sveta a ne bekstvo od sveta. Biblijska fraza: "Na početku beše reč..." govori o tome. Stari pesnici su smatrali da umetnik-pesnik-vrač time što izgovara reč uredjuje svet. Muzika je takodje bila, i to svaka, pokušaj odredjene harmonizacije sveta. Tako je naravno i sa haiku, iz koga stoji šintoistička religija prirode i zato je svaki haiku ustvari pokušaj uskladjivanja sveta sa prirodom.
Zapadni pesnici pre svega nisu shvatili (i još neshvataju) filozofiju šintoizma: animističke religije koja smatra da svaka živa i neživa stvar (kamen, list, cigla ili mačka, pa tako i čovek) ima dušu. Haiku je zapravo priča o tome; haiku zastupa tu filozofiju i pokušava da kroz prirodni ritam 5,7,5 slogova obuhvati, uredi i izrazi svet u kome živi "osam miliona bogova", kako oni metaforički izražavaju svoj animizam. Medjutim, japanski haiku je bez sumlje suočavanje sa životom i uskladjivanje života sa prirodom, a ne beskstvo od sveta problema.
Monoteistički čovek Zapada sposoban samo za apstraktno razmišljanje i nesposoban da razgovara sa kamenom, hteo je videti u haikuu izraz Budizma i to na osnovu elemenata budističke estetike koja se nakalemila, kao i hrišćanske ideje, na filozofiju "8 miliona bogova" postavši time samo još jedan od mnogih Bogova. Za Japance su Buda i Hristi samo pojedini bogovi od tih "8 miliona" koje već postoje i zato nemaju većih problema sa verskom netolerancijom i podelama. Kod njih je normalno biti istovremeno i šintoist i Hrišćanin i Budist.
U doba New Age (Nju Ejdž) haiku je na Zapadu postao ALTERNATIVNA POLITIKA u kulturi tadašnje blokovske podeljenosti sveta. U stilu "dece cveća" i haiku je postao "budizam" i kao takav propagiran. Počev od "haiku momenta" - teorije nepoznate u japanskom haikuu koja je na Zapadu postala "glavno tumačenje"-pa dalje, haiku je smatran "zenom" i "prosvetljenjem". a eskapizma, društvena neangažiranost, "bekstvo u prirodu" glavna uloga. U to vreme se i kad nas pišu hiljade kvazireligioznih pesama u stilu: "Gle, vidi leptira a gle vidi tu je i mrav"
Glavni "pokretaš" kod nas Vladimir Devide je postao poznat po "anti-definiciji" haikua kao "poljubca pesme života". U svakom slučaju, čak i da je "prezirao" politiku, haiku pokret je opet bio vrsta kulturne politike, alternativne tadašnjoj.
Svet se od tada promenio, jedan blok je propao, svetom je zavladao globalni kapitalizam, a haiku je od alternative prešao u poziciju literature. Za vreme jugoslovenskih ratova su "neangižarani pesnici" prestali sa deljenjem poljubaca i pretvorili se u angažovane--eskapistička "fantazma" o poljubcu više nije delovala jer je život koji je došao bio sve pre nego objekt zaljubljivanja i pogodan predmet mistične identifikacije. U toku YU-rata nisam video niti jedan pravi religiozni haiku: toliko je jaka religija naših haiku pokretaša.
Želim reči, da haiku nikad nije bio apolitičan pa čak i tada kada je tvrdio da je apolitičnost njegova politika. I pošto je već tada bio politika, kao i svaka politika činio je razne izbore, delio je ljude i dogadjaje i zapravo se lažno predstavljao. Jednako kao što se i politika hrišćanstva lažno predstavlja kao apolitična i neškodljiva ideologija koja takodje samo deli poljubce.
Treba naravno razlikovati individualnu mističnost, zaljubljenost, religioznost-koja je nesporna- od "zaljubljenosti kao kulturne politike" koja može imati jednake ili još teže posledice od tvrdokornog patriotizma. Politika "haiku pokreta" je upravo to bila: velika šarena laža sa politikom zaslepljivanja.
Suprotno našim lažima u Japanu je haiku pesnišyvo uvek bilo jasno opredeljena kulturna politika sa svojom ideologijom. Izmedju različitih haiku škola i pravaca su se uvek, pa tako i danas, vodili kulturni ratovi ("bure u čaši vode" za koje su naši sukobi medju pesnicima meket jaganjaca) vrlo nalik na sukobe "gangova".
Haiku život nikad nije bio idealističan niti će ikad biti jer kultura ima veliku društvenu moć. Brecht je pisao "knjiga je oružje, uzmi je u ruke" i to isto važi za haiku. Haiku je oružje i orudje oblikovanja ovog našeg sveta i svaki haiku pesnik mora biti svestan da sa pisanjem haikua učestvuje u kulturnoj borbi, a to znači: bori se odredjene vrednosti. A svoje vrednosti svako bira za sebe.
Ovde želim da ovlaž skiciram glavne pravce u kulturnoj politici u haikuu izban Japana, koji se je toliko raširio da je postao izuzetnim velikim poljem kulturne borbe, Glavni pravci kulturnih politika su sledeći:

A. HAIKU KAO SREDSTVO GLOBALNOG KAPITALIZMA (uloga političke avangarde)
B. HAIKU KAO SREDSTVO POLITIKE LOKALNOG I NACIONALNOG (uloga literature)
C. HAIKU KAO IZRAZ KONFORMISTIČKE POLITIKE, a la- "nisam odavde"..."ja volim ovaj svet i brinem za kitove a pazim da ne gazim travu... "izvinite što živim"... itd."

Haiku se je kao sredstvo globalnog kapitalizma pokazao u svoja dva oblika: "internacionalni haiku" koji je šifra za kolonijalnu ekspanziju engleskog jezika i asimilaciju satelitskih kultura i tzv. "svetskog haikua" čija uloga je prikriveno pariranje engleskoj kulturi ali kroz simbiozu sa njom. Imperialistički brak iz računa. Ne bih se čudio da se sutra pojavi na globalnoj ravni i neki oblik "kineskog haikua" i onda se oni izmedju sebe bore ko će nas usrkrati i asimilovati.
Iz svega je jasno da naša nekritička participacija u bilo kom obliku "globalnog haikua" vodi u nestanak. Mi se prosto moramo organizovati u lokalne, nacionalne, literature ako želimo obstati. Kažem LITERATURE a ne POKRETE, jer bilo koja politika "nema veze" i "šta me briga" donosi brisanje. Svako zamlaćivanje sa "poljubcima" je politika neodgovornosti prema svojoj kulturi. A možda bi već bilo krajne vreme da nas neko zaista izbriše i da se ova agonija preživljavanja malih Balkanaca koja traje vekovima već jednom prekine.

Thursday, February 18, 2010

ČITANJE BEZ OSTATKA(2)



Dimitar Anakiev
ČITANJE BEZ OSTATKA (2)

Broj 24 Haiku novina dobio sam istovremeno sa zbornikom „Svetski haiku 2010“ koga uredjuje japanski pesnik Banja Nacuiši. Dobro sam proučio obe publikacije i ne mogu sakriti zadovoljstvo činjenicom da su Haiku novine za klasu bolja publikacija. Čak i ako zaboravimo da su Haiku novine konceptualno mnogo šire od tzv. „svetskog haiku“ (eseji, japanski tradicionalni haiku, temat itd.) i usresredimo se samo na poredjenje srpskog i „svetskog“ haikua – odgovorno tvrdim, da je srpski haiku publikovan u Haiku novinama na mnogo višem nivou od „svetskog haikua“.
Haiku novine objavljuju pesme oko 70 autora koji haiku pišu na srpskom i još oko 40 autora iz sveta, a „svetski haiku“ donosi haikue 57 autora iz sveta, pod istim uslovima kao i Haiku novine: najviše 3 haikua po autora. Haiku novine su dakle i kvantititavno opsežnije, a što je pogotova važno: kvalitet srpskog haiku pesništva je veći od kvaliteta poezije „svetskog haiku“.
To potvrdjuje da je put strateškog povezivanja srpskog haikua sa tradicionalnim japanskih haikuom koju je izabrala redakcija Haiku novina ispravna. Globalni kapitalizam stalno izbacuje neke nove vrste haikua i mnogi se povode za modama, ali haiku može da napreduje samo kao literatura koja tematizuje prirodu i piše se i živi u svom jeziku.
I ovom broju Haiku novina nalazim veliki broj haiku koje uzimam za Srpski haiku rečnik. Idem redom počev od pesmama u kojima je „kigo“ (sezonska reč) jasan:


dunuo vetar-- (5)
promrdale ribice (7)
na suncobranu (5)
Dragan J. Ristić

Kigo: „suncobran“-leto. Dragan umesto uobičajnog gramatičkog pisanja izabira formu pisanja modernu u engleskom jeziku. Medjutim ova pesma je napisana u tačnih 5,7, 5 slogova, sadrži vrlo igrivu i poetičnu sliku i možemo reći da je ova pesma prava mala majstorija napisana u stilu japanskog modernog klasika Jamagući Seišija. Seši je bio poznat po kreiranju kigoa iz simbola prirode u proizvodima iz humanog sveta: raznih crteža, etiketa, artikala itd. Baš kao što Dragan upotrebljava ribice sa suncobrana. One su veštačke ali ih je pesnik oživeo.

Duboka noć- (4)
Na prozor mi kuca (6)
Ledena grana. (5)
Verica Živković

Kigo: „ledena grana“-zima. Verica u ovom haiku kroz pesonifikaciju grane izražava dubok poetski trenutak. Postoji izvesna slogovna nepravilnost a ona uvek govori da pesma može naći još bolji i još jači izraz. Vredi se potruditi kada u rukama imamo jak poetski doživljaj. Evo jednog mojeg predloga:

Ponoć je prošla. (5)
Na prozor mi zakuca (7)
ledena grana. (5)

Čini mi se da fraza u 5 slogova „ponoć je prošla“ još bolje ističe doživljaj od fraze od 4 sloga: „Duboka noć“. Ponoć je mitološka granica posle koje se dogadjaju čudne stvari. To je već sterotip koga poznajemo iz bajki ali i iz narodne kniževnosti. Posle ponoći izlaze vampiri itd. Dakle kad kažemo „Ponoć je prošla“ već pripremamo čitaoca na ledeno kucanje. Kao što film iskorišćava razne stereotipe, to isto radi i haiku, svaka umetnost. Takodje „zakuca“ svojom privremenošču posle koje opet nastaje turobna tišina dosta bolje deluje od kontinuiranog prezenta „kuca“. Haiku u engleskom jeziku upotrebljava samo prezent i zbog stalne izloženosti engleskom to dosta negativno utiče na nas jer polako gubimo finese svojeg jezika. Engleski haiku recimo nikad ne upotrebljava aorist a po mom iskustvu aurist je vrlo upotrebljiv u srpskom haiku, možda čak i više od prezenta. Ako se Verica slaže ja bih uzeo ovu drugu veziju sa Srpski haiku kalendar.

Prosjak zagleda (5)
novčić, čas sa jedne, čas (7)
sa druge strane. (5)
Momčilo Antić

Kigo: „prosjak“-zima. Prosjaka leti ni ne primetimo, medjutim zimi je prosjak dramatična slika. Formu sam neznatno popravio utoliko što sam rečcu „čas“ sa početka trećeg stiha na kraj tećeg.
Ova pesma je dobra „objektivna skica“ koja donosi istinit trenutak prosjaka.

Jedna uz drugu (5)
naslonjene sablje dve vojske (9)
-sajam antikviteta (7)
Svetlana Stanković

Kigo: „sajam“-leto. Svetlana je uhvatila izuzetno dobru i originalnu sliku, medjutim zapis sadrži čak 21 slog. Čini se da je reč „neslonjene“ potpuno suvišna. U haiku se retko može doslovno upotrebiti govorni jezik, treba se naučiti gutati reči i služiti se elipsom kao ključnom tehnikom.
Menjutim, sa samo malo truda ovaj haiku se može zapisati vrlo efektno i tačno, predlažem sledeću verziju:

Jedna uz drugu (5)
sablje dve vojske—sajam (7)
antikviteta. (5)

Ako mi Svetlana dozvoli, zainteresovan sam da drugu verziju uvrstim u SHK.

Koliko dugo (5)
još samo let leptira (7)
seća na tebe. (5)
Laslo Tot

Kigo: „leptir“-leto. Ovaj haiku povezuje humani sadržaj, sećanje na nekoga, sa prirodom, leptirom. Upravo to je suština haikua: povezivanje čoveka sa prirodom. Formalno sam popravio samo to što sam izbacio rečcu „li“ -ostatak govorne fraze, iz prvog stiha.

Devojačke oči (6)
Nad bunarom dubokim (7)
Sjaje u vodi (5)
Zorica Knežević

Kigo: „bunar“--leto. Dobar haiku i prilično tačno zapisan, ali može i još tačnije. Šest slogova u prvom stihu alarmiraju da nešto nije u redu. Tačna fraza bi bila „oči devojke“. Mala popravka ali vrlo bitna jer se težište, akcenat i zvuk celog haikua menjaju:

Oči devojke (5)
nad bunarom dubokim: (7)
sjaje u vodi (5)

Deluje kao „cepidlačenje“ ali nije. Pročitajte više puta („dok ne otpadne zub“) prvu i drugu verziju i osetićete razliku.

Skupljam lišće (4)
sa groba mog oca-- (6)
vetar sa susednog. (6)
Branislav Đordjević

Kigo: „opalo lišće“-jesen. Haiku doživljaj je vrlo lep, uporedjujući sebe sa vetrom pesnik se ujedinjuje sa prirodom. Medjutim, nepravilan ritam pokazuje nepreciznost u izrazu. Predlažem, sledeću varijantu:

Očev grob čistim (5)
od listova—susedov (7)
grob vetar čisti. (5)

To je sad skladan izraz. Ako mi Branislav dozvoli, uvrstio bi drugu verziju ovog haikua u SHK takodje.

Na vejavici (5)
prolazi Sneško Belić-- (7)
pozdravljamo se. (5)
Dragan J. Ristić

Kigo: „Sneško Belić“. Neposredan doživljaj sa pesonifikacijom (najčešćom stilskom figurom u srpskom i japanskom haiku, dok je engleski haiku zabranjuje!). Ovaj haiku nam otkriva dečiju dušu autora, takvu kakvu mora imati haiku pesnik. Forma skladna, izraz živ i rečit.

Očeva majka (5)
stavljala je u nedra (7)
stručak bosiljka. (5)
Vrbislava Starović-Slobodanova

Kigo: „bosiljak“. Odličan haiku vredan i zbog upotrebe prošlog vremena. U ovoj eri prevlade engleskog haikua koji nas sa svih strana zasipa njihovim pravilima po kojima je prezent neophodan lepo je videti da naši pesnici pišu svojom a ne tudjom glavom. Haiku ima i etnološku vrednost. Forma je idealna.

Uspori vjetre- (5)
ovaj oblačić liči (7)
na nježno janje (5)
Živko Vujić

Kigo: „janje“-proleće. Vrlo poetično poredjenje i odlično napisan haiku.

Letnje popodne-- (5)
starica posmatra svoju senku (10)
na zidu oronule kuće (9)
Tomislav Ž. Vujić

Kigo: „letnje popodne“. Slika ovog haikua je vrlo originalna, sadrži izuzetne estetske kvalitete. Medjutim, ima previše informacija, što se vidi po broju slogova: čak 24. Pesnik mora da izabere koje informacije su mu bitne. Nudim ovde dve verzije:
Letnje popodne-- (5)
na zidu stare kuće (7)
babina senka (5)

ili

Letnje popodne-- (5)
na oronulom zidu (7)
babina senka (5)

Obe verzije mi se čine dobre, svaka na svoj način: „na zidu stare kuće“ ima vrlo lep ritam, „na oronulom zidu“ je možda originalniji izraz. Ipak je čini mi se kadar stare kuće širi i zato bolji od „oronulog zida“ jer je tu posmatrač malo bliže objektu posmatranja i zato malo manje vidi, sužava se prostor imaginaciji. Dakle, ja bih voleo drugu verziju (a ne treću) da uvrstim u SHK ako mi autor dozvoli.

Blatnjavim putem (5)
za pogrebnom povorkom (7)
stope sve dublje (5)
Jovanka Božić

Kigo: „blatnjav put“-jesen. Dobar haiku i dobra, idealno nadjena forma.

Crveni suton. (5)
Iznad krovova kruže (7)
slepi miševi. (5)
Borivoje Sekulić

Kigo: „slepi miševi“-leto. Takodje, dobar haiku, objektivna skica, forma precizna.

Raž na vetru (4)
leluja se levo desno-- (8)
sunce je zlati. (5)
Dušan M. Adski

Kigo: „raž“. Vrlo lepa slika u Dušanovom prepoznatljivom pastoralnom stilu. Forma je nepravilna ali ima 17 slogova, i zato prihvatljiva, verovatno je čak i tačna. Pokušao sam da nadjem drugačiji izraz ali nisam uspeo.

Kroz gole krošnje (5)
i prazna ptičja gnezda- (7)
ćarlija vetar. (5)
Danica Bakić

Kigo: „gole krošnje“. Tačan zapis i dobar haiku.

Crkvena porta. (5)
Devojče gurka loknu (7)
pod prazirni šal. (5)
Rajna Begović

Kigo: „šal“. Vrlo lepo pronadjen i tačno skiciran trenutak iz svakodnevnog života. Upotreba „kigoa“ majstorska.


niotkuda pahuljica-- (8)
praznina čini moju tugu (9)
još dubljom. (3)
Jasminka Nadaškić Đorđević

Kigo: „pahuljica“. Ispovedni trenutak ovog haikua je lepo uklopljen u „meteorološku situaciju“.
Medjutim, forma je haotična, Jasminka za koju znam da vlada vrlo dobro formom 5,7,5 u ovoj pesmi odustaje od oblikovanja. Čini mi se da je reć „praznina“ suvišna i čak i kontraproduktiva jer pre toga imamo sliku praznine sa jednom pahuljom. Predlažem sledeći oblik ove pesme:

Ta pahuljica (5)
niotkuda—još dublja (7)
je moja tuga. (5)

Takav oblik haikua se čini vrlo jednostavan i tačan-odgovara istini pesme. Ako se Jasminka slaže sa ovom verzijom uzeo bih je za SHK.

U šoping centru (5)
jasno čujem proplanke (7)
Jelove gore. (5)
Dušan Vidaković

Kigo: „Jelova gora“-leto. Odlično spojen savremeni kapitalistički trend sa prirodom. Dušan je jedan od doslednih pesnika haiku forme i njegov je izraz i ovde vrlo tačan.

Je li ta tvoja toga (7)
zavesa izmedju ovog (9)
i onog sveta. (5)
Svetomir Đurbabić

Kigo: „toga“-leto. Vrlo inventivan kigo, istorijski. Povezivanje dva sveta isto vrlo poetično. Medjutim slogova je previše, Sveta je zaboravio da kod pisanja haikua treba poneku reč i progutati. Ako se autor slaže ja bih ovu pesmu uzeo za SHK u sledećem obliku:

Izmedju ovog
i onog sveta: toga
kao zavesa.

I ovom bloku i pesma Miodraga Džunića:

Kučka u grmu- (5)
pokislo telo štiti (7)
psiće na sisi. (5)
Miodrag Džunić

Kigo: „psići na sisi“. Vrlo naturalistički haiku sa temom materinstva.


Nastavljam sa primerima dobrih haikua koji imaju tačnu formu ali kubure sa jasnoćom godišnjih doba tj. kigoem.

Magleno jutro--
trpim tužne sirene
slepih brodova.
Milan Ilić

Odlična i poetski vrlo duboka Milanova pesma ali „kigo“ nije jasan. Postoje dve mogućnosti, prva i verovatno principijalna je tretitrati pesmu kao „letnju“ ako uzmemo reć „brod“ kao kigo za leto. Znamo da je pesma sa Dunava, ali Srbija nema more i zato je možda opravdano uzeti reč „brod“ za kigo u istom košu kao „plaža“, itd. Druga mogućnost je opredeliti godišnje doba sa „jutarnjom maglom“ ali to je teže jer jutra sa maglom su tipika i jeseni i proleća.

Niz šoferšajbnu
brojim nestvarne staze
kišnih kapljica.
Dara Trifović

Vrlo tačna forma u koju je pesnikinja uspela da smesti i jednu stranu reč, što nije jednostavno! Možda je cena ulaza te šoferšajbne u pesmu ta, da nije ostalo mesta za sezonsku asocijaciju. U svakom slučaju reč je o vrlo dobroj pesmi koju kišne kapljice smeštaju u prirodni ambijent. Vredi razmišljati dalje o ovom haikuu jer je njegova pesnička vrednost nesumljiva.

Kroz polja
drugog putokaza nema
osim moje senke
Ljiljana Marković

Ljiljanina pesma je prikazuje vredno poetsko opažanje. Formalna nepravilnost je manje sporna od nedovoljno tačno lociranog godišnjeg doba. Naši pesnici ne razmišljaju o tome, ali trebalo bi jer sezonske asocijacije pune pesmu atmosverom i obogaćuju značenje. U ovoj pesmi je reč „polje“ nedovoljno odredjeno. Može biti „pusto polje“ i označavati zimu, isto i „svenulo polje. Može biti opet „cvetno polje“ i označavati leto....itd. Ako je ovo zadnje, možda je tačan oblik pesme:

Kroz cvetna polja
ne nalazim putokaz--
vodi me senka

Medjutim, mogući su mnogobrojni oblici.
I dve pesme Aleksandra Ševe, vrlo tačne po obliku ali sa dupliranjem sezonskih reči:

Jesenje veče.
Iz svakog ćoška vreba
po jedan pauk.
Aleksandar Ševo

kigo1=“jesenje veče“-jesen
kigo2=“pauk“-leto

Veče na plaži.
Muziku iz kafane
nadjača cvrčak.
Aleksandar Ševo

Kigo1=“plaža“-leto
Kigo2=“cvrčak“-jesen

Situacija sa duplim kigoima je moguća, i tada odredjujemo koji kigo je glavni a koji sporedni. Nominalna oznaka godišnjeg doba ima prednost, tako „jesenje veče“ postaje lokalni kigo koji označava godišnje doba, a pauk prestaje da bude kigo i dobija značenje univerzalnog simbola.
Takvih situacija ima i u japanskom haiku, nisu nepravilne iako se izbegavaju. A izbegavaju se zbog toga jer drugi kigo zauzima mesto u pesmi koje treba da pripadne čoveku, dakle humanom sadržaju pesme. I ako već čoveka izbacujemo iz pesme onda taj drugi kigo mora preuzeti funkciju univerzalnog simbola i govoriti i u čovečije ime. Tako bi pauk u prvoj pesmi bio oznaka neke opasnosti, dok cvrčak u drugoj pesmi preuzima na sebe značenje umetnosti.

Ovo predugo pročitavanje HN br. 24 bi moglo biti još i duže, izvinjavam se svima čije pesme nisam pomenuo a zavredjuju pažnju. Namera mi je bila dotaknuti se reprezentativnih primera od kojih svi možemo da učimo. Na kraju, završiću poredjenje izmedju svetskog i srpskog haikua, započetog na početku ovog teksta, svima nama poznatom pričom o tri krojača. Jedan je stavio tablu na radnji: „najbolji krojač na svetu“, drugi je stavio „najbolji krojač u gradu“ a treći „najbolji krojač u ovoj ulici“. I najbolje je radio. Isto je i sa haiku: pored svih svetskih čuda pa i svetstskog haiku najbolji haiku se piše u svojoj ulici. Politika lokalnog, nacionalnog haikua je jedina koja daje poezije vredne rezultate. A o tome sam se uverio i u Japanu gledajući lokalnu praksu Hoshinage Fumia.

TAKAHAMA KYOSHI (7)




Ovim postom završavam objavljivanje 85 prevedenih pesama Takahame Kjošija. Iz ove zbirke domaći pesnik može čini mi se puno naučiti. Kjošijeva poezija pleni jednostavnošću i zanesenešću prirodom baš kao i humanošću. Kjoši uzdiže prirodu u svim svojim detaljima na pijedestal vrhovnog božanstva. Verujem, da Kjošijeva poezija može biti velika inspiracija i putokaz našem pesniku baš kao što je inspiracija i putokaz hiljadama japanskih pesnika. U mnogim delovima Balkana priroda nije izgubila svoja mitološka svojstva, zato nam je japanski odnos prema prirodi blizak. Sem odnosa prema prirodi Kjoši je kroz svoje haikue izražavao i svoje životne stavove i moralne principe. Njegov pesnički i ljudski inegritet je redak i takodje inspiritavan u jednakoj meri kao Bašoov. Od dva velika učitelja japanskog haikua: Bašoa i Kjošija balkanski pesnik može naučiti dosta o jedinstvu života i dela, a to se danas čini posebno važno kada društveni razvoj sveta sve više devastira bazične principe humanosti.
Kjošijeve pesme sam sa lakoćom preveo u srpskih 5,7,5 a da se pritom nijedan kigo nije izgubio ili promenio. Izuzetak je pesma "Ja sam japanski samuraj", koja sadrži japansko vlastito ime i zato nije mogla biti prevedena u srpskih 17 slogova, što je i normalno, a izuzetak u vezi kigoa je i zadnja pesma u ovom postu "mrtvog spaljuju" u kojoj se kigo razlikuje od japanskog, što je takodje normalno zbog razlike u običajima i kulturi. Ovakav, rekao bih blistav prevodilački rezultat u tako velikom broju pesama pokazuje da je forma 5,7,5 životna u srpskom jeziku-ne postoji objektivan razlog da bi je se pesnici klonili. Naprotiv, ona je siguran putokaz kako prevodiocu tako i pesniku.
Forma 17 slogova omogućava pesnički kontinuitet japanskog haikua kod nas, što srpski jezik i literaturu dodatno obogaćuje.
Kjoši je u japanskom haiku poznat kao prvi sastavljač japanskog saijiki - rečnik kigoa. Kjošijev saijiki je osnova na kojoj stoji celokupni japanski haiku. Nadam se da će ovi prevodi Kjošija odlučno pripomoći da se slično delo: srpski saijiki, na kome poduže intenzivno radim, ubrzo oživotvori.



Zalazak sunca:
mora da je Buda u
tim oblacima.

Kigo: "zalazak sunca"-zima
Prevod: Dimitar Anakiev



Posle kiše je
jedan list polovnije
seo na balkon.

Kigo: "list polovnije"-jesen
Prevod: Dimitar Anakiev



Kad dunu vetar
ne znam kako osetih:
Buda dolazi.
(1895)

Kigo: "Buda"-muki kigo
Prevod: Dimitar Anakiev


Banalan život
nalik je baš na ovaj
kaleidoskop.
(1949)

Kigo: „kaleidoskop“-leto
Prevod: Dimitar Anakiev


Starac sam sada
al’ ti si još uvek moj učitelj--
dan tvoje smrti.

Kigo: „dan Šikijeve smrti“-jesen
Prevod: Dimitar Anakiev


Veliko drvo
pezanije—podeli
jesenje nebo.
(1906)

Kigo: „jesenje nebo“
Prevod: Dimitar Anakiev



Čak i majušni
kamenčić nakvašen je
nežnom rosicom.
(1929)

Kigo: „rosa“-jesen
Prevod: Dimitar Anakiev


Uvi se rosa
oko mene a meni
nedostaje otac.

Kigo: „rosa“-jesen
Prevod: Dimitar Anakiev

Razboli li se
ko cvrčak ga poseti
i plače uz zid.
(1896)

Kigo: „cvrčak“-jesen
Prevod: Dimitar Anakiev



Bejaše slikar,
voleše suncokrete:
polude, umre.
(1942)

Kigo: „suncokret“-leto
Prevod: Dimitar Anakiev



Pozdraviše se
nemo ove dve senke.
Zima dolazi.

Kigo: „zima dolazi“
Prevod: Dimitar Anakiev


Plače veliki
crv: oče, oče, mama
nije sa nama.

Kigo: „crv“-leto
Prevod: Dimitar Anakiev



Podigoh pogled
nebo se raširilo.
Mesec samuje.

Kigo: „mesec“-jesen
Prevod: Dimitar Anakiev


Mrtvog spaljuju.
Vatra bi da utrne--
bukne ponovo.

Kigo: „kres“-proleće
Prevod: Dimitar Anakiev