Wednesday, May 15, 2019

FLOWER OF RAKUSHISHA, haibun





Dimitar Anakiev
FLOWER OF RAKUSHISHA, haibun



After I had made the decision to leave my job in which I had invested considerable time and study, I was aware that I was beginning to resemble a rotten fruit fallen from a tree. At that time I was not yet familiar with Kyorai’s story of fallen persimmons, which his hut was named after. However, as an expression of that awareness, I drew a self-portrait with a moustache and a cigar between my fingers and signed it in English: "the emergence of a beggar."
Kyorai’s "Rakushisha" (House of Fallen Persimmons) - located in the part of Kyoto called Saga-Arashiyama - is itself a metaphor for an ideal of a self-imposed exile from society. Gathering in and around the hut were rotten windfalls, poets, entertainers and the occasional Buddhist monk.

Living in a hut,
I am but a firefly feeding
on smartweeds
- - - Kyorai

Besides Kyorai another rotten windfall, was Bashô, a poet teacher of many fallen fruits. Bashô lived the life of a windfall, travelling constantly. He stopped by Rakushisha twice: the first time in May, 1691, when he stayed for 16 days and wrote the Saga Diary.

Long summer rains--
poetry cards now peeled off,
traces on the wall
- - -Bashô

A short time before his death, Basho revisited one of his favourite disciple Kyorai at Rakushisha. This time he sojourned for three weeks.

River Katsura
no dust in the ripples
summer moon
- - - Bashô

During his stay Bashô then visited the Zen temple Daihikaku (Great Mercy of Kannon) in the hills above the Hozu river, and wrote a haiku which seems to say that the meaning of life is not in surrendering to sensual pleasures – such as the adoration of cherry blossoms in spring - but that only a small effort is needed in order to live in the immense grace of spiritual life of a Kannon.

Mountain cherry
blooms-two hundred meters higher
Kannon's Great Mercy.
- - - Bashô

And not far from the spot where Bashô composed this instructive haiku, crossing the Katsura river via the Togetsu-kyo bridge (‘Moon-crossing Bridge’), gathered some present day's admirers of the dropped persimmon, each of us bearing some facet of a fallen fruit: Stephen from England, Hisashi a.k.a. Kamesan from Osaka, Branko from Serbia and yours truly, Kamesan from the Balkans. Encouraged by our enthusiasm, tipping my hat to Bashô, I jotted down the following haiku:

Mountain cherry
blooms – finding friends
a great mercy.

Now I sit in the backyard of Rakushisha, my thoughts swarming. Here the past and the present meet. In front of Rakushisha is the former rice field, and above it, on Mt. Ogura, I had seen upright stones that Stephen calls the Dragon's Claw Rocks (龍爪 岩). He suggests this place, located across from the above mentioned Daihikaku monastery on Mount Arashiyama, had probably been a location of ancient harvest rituals. Between Arashiyama and Ogura runs the Katsura river, which in the mountains ran under a different name – the Hozu. Human spirituality has been rooted in this region since ancient times, and whether by chance or not, it is precisely here that, our small society of fallen fruits had gathered.

Tourists have left Rakushisha, and suddenly I am left to its peacefulness.

Flower of Rakushisha:
shishi-odoshi's sudden
sound, silence again.




11th April, 2019 Kyoto/Radovljica

(Translated from Serbian by Branko Manojlović, Stephen Gill and Dimitar Anakiev)

TRI HAIKU IKUYO YOSHIMURA




Nova knjiga haikua Ikuyo Yoshimure (1941), pesnikinje iz mesta Gifu blizu Nagoje (rođena je i odrastala u Kjotu) izašla je tek pre koji mesec (mart 2019) pod nazivom Gifu-leptir. Ikuyo je pesnikinja i penzionisani profesor engleske literature koji se u radu oslanja na R.H. Blyth-a. Takvih danas nije puno ostalo, zato je zanimljivo proviriti u ovu knjigu. U njoj je 62 haikua i što je jako zanimljivo i poučno podeljeni su u dve celine: prvu celinu čine haikui koje autorica smatra "kreativnim" i u njoj je 12 haiku pesama; u drugoj celini sa 50 pesama su "obični" haikui, goli "haiku momenti" - nalik na "škljoc" fotoaparatom, kaže u predgovoru autorica. Ukupno je dakle 17, 64% kreativnih pesama. Vrlo zanimljiva svest od koje bi naši pesnici imali šta da nauče i da preispitaju sebe, koliko kreativnih pesama su napisali, a koliko "običnih". Sve njene pesme imaju kigo (sezonsku odrednicu) i kigo je posebno izdvojen uz svaku pesmu (to verovatno ne spada u tradiciju R.H. Blyth-a već je to japanski tradicionalni pristup) i sam naslov knjige je po sebi kigo (leptir Gifu je vesnik proleća).
Ja sam ovde preveo tri haikua (podrazumeva se u striktnih 5-7-5) koja su mi se najviše dopala, sva tri su iz grupe kreativnih haikua. Evo tih pesama:



Te divlje ruže-
u tihom seocetu
gde papir prave.

(kigo: "divlja ruža"- leto)
*

Kroz bambusov vrt
vetrić me se dotače,
poklonih mu se.

(kigo: "vetrić"-leto je doba godine kada osetimo dašak koji odnosi sparinu)

*
Božić došao-
vonj šume obavio
našu ikonu.

(kigo "Božić" - zima)

Preveo i komentar napisao Dimitar Anakiev





Thursday, April 18, 2019

KRAJ BAŠOOVOG GROBA, haibun Dimitra Anakieva



Nadgrobnik Macuo Bašoou u hramu Gićuđi, u mestu Otsu, kraj jezera Biva (foto: Dimitar Anakiev)

Dimitar Anakiev
KRAJ BAŠOOVOG GROBA, haibun

Prolećni vetar nosio je tmurne oblake preko jezera Biva koje se svojim divljim talasima otimalo urbanom ambientu gradića Otsu u kojem je sahranjen Macuo Bašoo. Vetar sa planine Hira, koju pređoh krajem marta, a bilo je to doba godine kada duva vetar toliko jak da prevrće čamce i potopljuje brodice - bio je sada samo blagi vetrić i cvetovi trešnje bejahu već otvoreni.
Bašoo je zalazio u ove krajeve putujući za Kjoto i možda se je kao ja sada divio divljim patkicima kako hrabro brode na uzburkanim talasima jezera velikog kao more. Bašoovo zadnje počivalište nalazilo se u omanjem budističkom hramu Gićuđi, uskraćenog za pogled na jezero obližnjim zgradama, a do koga vodi uska uličica između kuća.
Grob ovog pesnika ujedno je i grob vojnika. Bašoova pesnička sudbina ujedno je i njegova vojnička sudbina, kojoj se on predavao u potpunosti, sa spremnošću da joj služi i za nju umre išavši prvo vojničkim, zatim pesničkim putem. Po tome se Bašo razlikuje od većine pesničkih kolega sličnog talenta, u tome je, pored pesničke snage, jednostavnosti i prirodnostni njegovog pesničkog govora, njegov grandeur i njegovu životna drama, koja pleni svojim fatalističkim sjajem… Nosio je odoru budustičkog monaha i poezijom je propovedao budizam ali nikad se nije zamonašio ostavši samo to što zaista jeste: bivši vojnik i pesnik. Po vlastitoj želji Bašoo počiva pored pogrebnih ostataka slavnog ratnika iz Minamoto klana: Kisa Yoshinake.

Kiso i Bašoo
spremni da umru - žive.
Cvat kamelije.

Počašćen, vetrić
osećam na tom svetom
mestu: Gićuđi.

Kiša kraj groba
Bašoovog – u bari
cvet kamelije.

01.04. 2019

Wednesday, April 17, 2019

Results of 8th Genjuan International Haibun Contest


Dear friends,

The results of the 8th Genjuan Haibun Contest are as follows. It was a good year for Canadian writers! We received 94 entries from a record 19 countries this year. Our gratitude goes to all entrants. We also wish to thank our new judge, Toru Kiuchi, for his hard work and insightful remarks. The five prize-winning 2019 entries should be posted to the Icebox https://hailhaiku.wordpress.com/ on a separate page in a fortnight or so (find orange link 'Genjuan Winning Pieces 2019' at top right). Hopefully you will enjoy them as much as the judges did.

Please share the results with your friends and readers if you are able. Thanks for your kind cooperation and with best regards,

Stephen (Tito)



Grand Prix

Memories of a Coal-Miner’s Grandson Bryan D. Cook (Canada)

An (Cottage) Prizes

Wigan Flash Judy Kendall (UK)
Come and See Sean O’Connor (Ireland)
White Out Marcyn Del Clements (USA)
Seeing in Darkness ..Branko Manojlovic . (Serbia/Japan)

Honourable Mentions

House of the Sun Jeff Doleman (USA)
An Aura Diana Webb (UK)
Food for Thought Ignatius Fay (Canada)
The Beggar near the Palma Cathedral Joan Prefontaine (USA)
Cherries Terry Ann Carter (Canada)

Judges & Officer

Toru Kiuchi, Stephen Henry Gill, Hisashi Miyazaki (judges), Eiko Mori (officer)

Tuesday, April 16, 2019

POLJE CRNOG LUKA, haibun Dimitra Anakieva




Dimitar Anakiev
POLJE CRNOG LUKA, haibun



Ako budete šetali severnim Kjotom, delom znanim kao Kitajama, možda ćete nedaleko od botaničke bašte opaziti čoveka srednjih godina kako nadzire polje crnog luka zasađeno pred njegovom kućom. To je Branko Manojlović, srpski pesnik koji već poduže živi u Kjotu. Iako je crni luk važan za srpsku kulturu - ne mogu se setiti ni jednog jela u koje se ne stavlja crni luk - Branko nije posadio taj luk već neznani komšija i dve godine je prošlo od tada a luk je neobran i dalje bio tu.
Polje crnog luka zaokupljalo je i moju pažnju: sa prozora svoje sobe , u vreme dok sam boravio u Kjotui i tada stanovao kod Branka, svaki dan sam gledao u polje prezrelog luka koje je izgleda bilo tu da bi nas upozorilo na nešto što nije očigledno a prisutno je i važno.
Gledajući sa prozora raskvašeno polje crnog luka -kiša tek bejaše prestala – zapisao sam haiku:

Drugu godinu
crni luk trune – ko će
da ga obere ?

Za doručkom Branko bejaše neraspoložen i očigledno neispavan sa tamnim podočnjacima ispod očiju. Dok sam sebi mutio čaj i upitno ga gledao kako u žurbi ispija kafu i odlazi na posao gurnuo mi je presavijen papirić prozborivši “haiku od noćas”... Kad je otišao otvorio sam papirić, tamo je pisalo:

Nema mi sna…
Polje crnog luka
napala oluja.


Primetio sam da je Branko u nekoj posebnoj vezi sa poljem crnog luka ali o tome nismo raspravljali. Jedno popodne opazio sam da se šeta oko polja luka i kao da zagledava svaku glavicu, zvako zeleno pero koje se naperilo prema nebu ponaosob. Sledeće jutro dobio sam opet smotuljak papira na kojem je pisalo:

Grupna fotografija:
mi smo crni lukovi što
sa nadstrešnice vise.


I sam sam pisao haikue na temu polja crnog luka koje kao da je vladalo našim mislima i emocijama. Onda sam sa druge strane ulice kojom je prolazio autobus br. 4 primetio mali šintoistički hram postavljen verovatno iz razloga sujeverja. Nalik na hrišćanske kapelice, podizali su ih lokalni ljudi, ovaj je bio naslonjen na komšijsku kuću.
Kada sam polazio iz Kjota ostavio sam Branku ovakav haiku:

U Kitajami
polje luka nadzire
neki šinto bog.

Ne znam da li je i danas to polje crnog luka tamo. Ako slučajno jeste, Branko ga sigurno i dalje obilazi.


13.4.2019. Dimitar Anakiev Kjoto /Radovljica



GLAVA MASLAČKA

Otkinuta je
glava maslačku--dalje
lepotom žari
*
Dandelion's head
is cut off--it continues
to shine out
*
15.4.19 Dimitar Anakiev

Optimistična rođendanska pesma/Optimistic birthday poem (Buddhist style optimism)



Monday, April 15, 2019

Bašoo i budizam (rođendanski poklon samom sebi)




"Planinska trešnja cveta... " u kamen uklesan haiku Macua Bašooa pred ulaskom u zen manastir Daihikaku (fotografija: Dimitar Anakiev )


Budistički kanon propisuje pravilo "tri dragulja" (Mitsubishi) do bi se neko smatrao budistom. Ta tri dragulja su: budistička teorija, budistička praksa i budistička zajednica, pri čemu je naročito zadnji dragulj prilično ograničavajući. Naime, niko ne može sebe smatrati budistom ako nije deo budističke monaške zajednice tj. zamonašenje je uslov da bi se stupilo na put budizma.
Na osnovu pravila "tri dragulja" jasno je da Macuo Bašoo - za razliku od nekih drugih poznatih japanskih pesnika, na primer Sagjoa ili Santoke, nije bio budista u pravom smislu reči, jer, jednostavno, nikad se nije bio zamonašio. Bašoo je previše bio pesnik da bi mogao biti bilo šta drugo. Pre nego budista Bašoo je bio i ono što je rođenjem postao pa kasnije zbog poezije napustio - samuraj jedne od grana klana Minamoto (na samrti Bashoo je tražio da bude sahranjen pored Kisa Yoshinake, velikog ratnika i vojskovođe, samuraja klana Minamoto - tamo je i sahranjen - što nijedan budista nikad ne bi uradio, jer budisti ubijanje smatraju najvećim grehom a samuraje smeštaju u pakao.) Pa ipak njegov poetski imidž i način života bili su potpuno budistički a svojom poezijom Bašoo je propovedao budizam možda više nego monah Sajgjo, iz 12. veka, zaljubljenik prirode, ili monah Santoka iz 20.veka, koji je zbog levičarskih ideja, pacifizma u doba rata i divljenja Oktobarskoj revoluciji bio više puta hapšen od strane carističke policije. Bašoo je provodio život nalik na kineske hodajuće monahe putujući ogrnut monaškom odorom, noseći slamnate sandale i slamnati šešir kako se inače nose budistički monasi. Živeo je u siromaštvu, bez vlastitog poseda, ali nije poput budističkih monaha prosio na ulici da bi preživeo (praksa prošnje je ključna za budiste, zato da se ubije vlastiti ego ali Bašoou to nije dozvoljavala samurajska uzvišenost) već je živeo kao profesionalni pesnik od donacija svojih učenika i sledbenika.

Ako je svojim životom Bašoo propagirao budizam, još više je budizam propovedao kroz svoju poeziju. Uzimajući u fokus svoje poezije male, neškodljive stvorove na način kako to propoveda budistički umetnički kanon dinastije Sung, stvoren u 10. veku: Huā, niǎo, yú, chóng (花 , 鳥 , 魚 , 蟲) što znači: cveće, ptice, ribe, insekti - to su za kineske budiste bile teme umetnosti, i tog koncepta se držao i Bašoo (ovaj kineski budistički koncept kasnije će, u 20. veku, pesnik Kjoši Takahama, sin samuraja, pretvoriti u japanski haiku kanon poznat pod imenom Kachi fúei: 諷 詠, "ptice i cveće"). Evo dva primera.

Prvo, poznata Bašoova pesma o rusomači (prvi stih: "yuku mireba"). Ova pesma se lako prevodi u 17 slogova na BHMS jeziku i poznati su i dobri prevodi Vladimira Devidea i Hirošija Jamasakija sa Srbom Mitrovićem. Međutim, i doslovni prevod u našem jeziku takođe je u 5,7,5 slogova:

Pogledaj dobro
rusomače cvet cveta
pokraj živice.
- - - Bašoo (1687), prev. Dimitar Anakiev

Bašo je bio poznat po javnom tonu svojih pesama koji je bio takav jer je on sebe smatrao učiteljem (poezije a zapravo budizma). Tu ulogu su mu priznavali i drugi i to ga je činilo "majstorom" tj. učiteljem. Tu, međutim, možda ima i jedna samurajska crta - uzdignutost iznad društva i navika da se zapoveda...
Nadavno sam po prvi put na BHMS preveo Bašoove dve pesme napisane u Zen manastiru Daihikaku (Velika Milost). Jedna od njih čak je uklesana u kamen i postavljena pred ulazom u manastir. Evo te pesme:

Planinska trešnja
cveta - tek malo višlje
Velika Milost.
- - - Bašoo (1691), prev. Dimitar Anakiev

Bašoo ovom pesmom podučuje da smisao života nije u predavanju čulnim zadovoljstvima - kakvo je pagansko obožavanje prolećnog behara - već da je samo mali napor potreban da se nađemo u velikoj milosti spiritualnog života kakvog nudi budizam.
To je poetska poruka po svom karakteru suprotna porukama koje je svojim tanka pesmama nudio monah Sajgjo, koji u jednoj pesmi doslovno kaže da bi zbog behara na planini Jošino mogao da se odrekne monaške mantije...
Bašoo se je na svojim neprekidnim putovanjima u kojima je takođe skrivena metafora budizma (budizam uči da je život samo jedno putovanje) držao u blizini budustičkih zajednica ali nije noćio kod monaha već je svoje samotne kolibe postavljao u njihovoj blizini. Verovatno je postojala neka simbioza ali ne i jedinost.
Bašoova koliba pored manastira Konpuku u Kjotu, nalazi se na uzvisini približno 70 do 100 metara iznad manastira. Takođe, monasi manastira Daihikaku nisu postavili kamen sa Bašoovom pesmom napisanom u njihovom manastiru u slavu budizma unutar manastirskih zidina već su je izneli izvan manastira, u podnožje brda, na prilazu manastiru. Kao da su hteli da kažu da Bašoou nije mesto u budističkom manastiru- čak ni njegovoj pesmi koja tematizira budizam. Kao i svi ideološki koncepti i budizam je isključiv. Ili je možda bolje reći da i ljudi posvećeni prosvetljenju ostaju samo ljudi. U tom smislu Bašoo demonstrira samurajski asketizam i spremnost da nosi svoju pesničku samoću. On je rano prelomio svoj životni put i vrlo brzo uspeo da se etablira u pesničkim krugovima kao profesionalni pesnik međutim taj uspeh ga nije zadovoljio, nije uspeo da mu nadoknadi ono što je izgubio ostavivši vojnu službu, pre svega izgleda da mu je nedostajao njen idealizam. Profanost književnog uspeha bila je za njega površna. U njega se uvlači nemir i zato se povlači iz pesničkih krugova. U budizmu pokušava da nadje utehu ali zapisi koji su ostali za njim svedoče da ga nemir nije ostavljao do kraja života. Možda se je smirio tek našavši se pored Kisa Yoshinake. To je bila njegova poslednja životna želja.